Književne novine

} AO u nekom potresu,

ili kao vođama potopa

naneto, sve se ovde sudarilo: .

Ovde su se sukobili interesi mnogih. Jer nafta je ovde jevtina.

Ovde se ljudi u frgovini susreću. Jer trgovina je samo spajanje dvaju polova, a električnu iskru zamenjuje obostrani interes, koji je zad .voljstvo pražnjenja.

Ovđe su, najzad, iri religije, jedna za drugom, izmišljane, da bi se posle tog uime istog boga, različito krštenog samo, klale do današnjeg. dana. Jer za sva-– ku od njih, bog je jedan i jedini.

7DE je svet najstariji. To naućnici dokazuju đebelim „knjigama, a Yredanuja to kazuju u fantastičnim pričicama (koje ovde niču u ljudskim glavama, pod suncem i nađ peskom, zalivane jedino poplavom „pustinjskog pejzaža), u kojima stoje tramovi i odlomci svih vekova u kojima je svet postojao, Istoričari su već u ponečom uspeli da dešifruju vre-

· me. Oni će vam pričati o

starom gradu Uru koji je bi„ čudo i slava onih najdavnijih vremena do kojih se sada s mukom prodire nTOZ naslage milijardi zimaca peska što su se u milionima dana slagala na ove krajeve.

Stari profesori podržaće tim svojim tumaranjima kroz vreme savremenu fturističku propagandu čas Aler, čas Damaska, čas nekog drugog grada od onih koji se u ovim toplim krajevima peska i dveju žetvi otimaju za zvanje najstarii-Y grada u svefu, najstarijeg u jednom vremenskom otsečku, od osnivanja pa dosad. T.c je i tako, iako stari Sumerci i Akađani, Asirci i Feničani, i Egipćani nisu

z ali svoje gradove da bi se kroz'četiri ili šest hiljaOna godina otimali za kitnjastu majicu svetskog šampion. bilo 'u kom pogleđu. Oni su samo u onom čoveFk vom nagonu za održavanjem i za stvaranjem prilagali svoju ciglu, koja je danas zakopana negde u najdubliem temelju svega ono-

ena što mi s toliko ponosa nazivamo našim atomskim vekom i svojom savreme-

nom civilizacijom, primenju jući to atomsko merilo (sad već us 'ojeno kao opšte spasav:juće i jedino) na sve: na umetnost kao i na teh-

niku, na lepe žene kao i na odnose među ljudima. Ovde je svet najstariji, —

od Luksora pa do Vavilona,.

od Ispahana pa do Tira među tim imenima koja su nekad pretstavljala slavu i istorija, a danas: ruševine veličanstvenih spomenika. kolibe felaba ođ blata načinjene, ilj jednostavno snavremeni „gradovi u kojima se (da li i to ovde spada u toliko čuveni istočnjački fatalizam) tako lako gine u suđarima poslednjih modela američkih automobila, ' i

Da je ovde svet najstariji to će se neki čičerone već postarati da objasni sađašnjem namerniku, koji, doduše, nema štap đa bi se ispomogao pri dugom pešačenju preko ovog vrelog peske (on se spustio jednim od Klipera na neki ođ velikih aerodroma ovđe), koji, fakođe, nema torbak na leđima (ali ima nekakav Kon*+ "s preko ramena) i koji n+ preklinje jedno od tri ovdašnja izđamja boga jedinoga da ga navede na neku oazu, me bi li kako utolio pusftinjsku žeđ (on će se na licu mesta mapiti koka-kole ili viskija sa sodom kod nekog ođ hiliada pređuzimljivih Arapa što prodaju ove đavolie napitke u podnožju svakog istoriskog spomenika). Zato je taj vodič što će

dotle obigravati oko putnikr dok ovaj ne popusti pred opsadom — ovde ljudi često i vaju isuviše vremena odevem u lepo ispeglanu belu beduinsku odoru i zna možda pet puta više bajki nego što ih ima u celoj »Hiljadu i jednoi noći«. Ovo, Morejska stena, ajstarije je mesto na svetu, jer je na njoj. ovde u Jerusalimu, Avram hteo đa posluša boga svoga i da žrtvuje sina Isaka...

P tnik će ili verovati (većina onih što ovamo dolaze su vernici), ili će se činiti da veruje (sunce ovde a u nepriviknutom čoveku potpuno ubija svaku želju za preduzimanjem bilo čega ili za suprotstavljaniem), ili će biti u neđoumici: »Možda zaista treba poverovati u to?«

Jer »giđ« je fo tako ubedljivo ispričao da stena što je u sredini lepotice — O-

rove džamije, okružena fantastičnim prozorima, ked ovinom i zlatom, počinje da liči na mesto gđe se odista baike zbivaju.

Ali onda putnik vidi da su neki prozori grubo po=

lomljeni i čuje kako vodič, nadvoje-natroje, ubacivši malo politike u svoje pričice, objašnjava:

— Po su razbili jevrejski ftco0vi za vreme Palestinskog rata..., pa se seti da nafta, · što je duboko dole poc celim „Srednjim . Istokom, određuje i nišanske elemente artiljeriji, isto kao što određuje način na koji će ovaj vodič izneti pred vas svoje pričice,

NE MIRIŠE nafta samo

u Kairu i u Bagdadu, u Džedi i u Bejrutu, kada, v Ć sagorela, izlazi kao dim iz automobila, što u hiljadama škripe točkovima po asf..ltu ulica, drumova i pustinjskih pista u ovom ovde svetu.

Nafta ovde miriše u biroima bejrutskih trgovaca. Ona sn.rdi nad pustinjom u svim pograničnim incidentim... Ako bi neko hteo da objasni ceo ovaj spektar između »smrđdi« i »miriše«, on bi to mogao učiniti tek pošto ti uspc: da priviri u tajne s.” ve iz kojih mnoge nili vode one ruke šio svakog dana kredom ispisuju brojFe na tablama berzi u Njujorku, u Londonu ili u Amsterdamu. Možda je to malo uj1ošćeno rečeno, ali svaki decimal ovih brojeva određujc jednu nijansu u onom spektru.

A ljudi ovde, ako se bave poslovima, ako drže pušku, ii: ako motikom uređuju svoje kanalčiće koji vodu — ·Qživot na njivu će vode — znajući to ili najwe nesvesno, vrše poslupke swrema tim ćudljivim decimalima, a sve uime nacionane ili čovekove časti, svejedno... S:et je postao sasvim minij»turan: pre tri i po godine završen je veliki nafftovod između Kirkuka u Traku i Banijasa u Siriji. Naftovod je od 30 inča i kroz njega svake godine protiče 14 miliona fona nafte. Naftovod je stajao 43 miliona funti sterlinga. Ali je fo beznačajna suma koju se isplatilo uložiti. Postoje ovde i drugi naftovođi koji su, osim beduina-nomada, jedini prolaznici kroz pustinju. . Rentabilne su fo investicije. Jer ove godine, u Ženevi je na jednoj međuna– rodnoj privrednoj konferenci pukla velika afera: neko je izračunao da se u celoj Evropi veštački održava visoka cena jevtine srednjoistočne nafte. Ruke na berzama ispisuju cifre, Arapi padaju u bhisteriju kad se pomene Izrael, isto kao što i Izraelci gube svest kad neko govori o sporazumevanju sa Arapima, a Evropa plaća visoku cenu jevtine robe, za koju nije.

Pradrevna egipatska freska: Lov

plaćen danak za prevoz parobrođarskim kompanijama.

Naftovodi, gosti koji su se doselili u pustinju arapsku i jevrejsku u naše vreme, uneli su u ovaj spokojni svet nemir i miris i smrad nafte. Oni su pustinji uzeli mir i za uzvrat joj daju poneku crkavicu, dok nafta kroz njih ne prestaje da kulja danju i noću, cele godine.

Irak prodaje četiri petine svih urmi koje ceo svet pojede, ali je on i pri vrhu lestvice zemalja u kojima n..fta šiklja iz zemlje. Saudiska Arabija do današnjer dan: nije ustanovila koliko ima stanovnika između fri : po i osam miliona, ka: žu — ali njeni prinčevi (kojima se takođe ne zna bro=ja) provode polovinu godine na francuskoj rivijeri, kupuju lepe žene i druga zadovoljistva ovoga sveta ne pomišljajući da blagoslovemia nafla to plaća. Kuvejt školuje o državnom trošku ,.svakoga stanovnika ako om to želi bilo u kojoj školi u svetu od onih prihoda koje mu nafta daje. Nafta je svuda ista, ali ovaj svef ne bi bio tako raznoobrazan i bogat, iako ga pritiska iecdnoličnost pustinje, kad ne bi bilo ovih i toliko drugih razlika u njemu samom.

Amerika nema boljih kupaca za svoje automobile od Srednjeg Istoka. Ovde su

kola od dve godine stara i smatra se posebnim šikom imati ne automobil, „nego imati poslednji mode] Oldsmobila ili Kadilaka, na kome se gotovo još ni boja nije osušila. Sasvim mirno se to može nazvati snobizmom i skorojevićstvom, je?

ovde automobile troše oni,

koji imaju para — trgovci i šeici, poslovni ljudi i prinčevi. Zaista, na ovom mestu najbolje odgovara izraz »troše automobile«, jer mirni i 'dostojanstveni Arapi gube svoj mir i spokojstvo iedino kad sednu za volan i kad iz kola počnu da izvlače i poslednji delić snage motora. Nigde se valjda ne vozi tako brzo, nigde valjđa nema toliko nesreća i nigde valjda drumovi nisu toliko preplav ljeni cisternama, koje razvoze benzin među gradovima, koji su ovđe porasturani i pogubljeni po pustinji.

Automobili svih vrsta prevoze ljuđe i robu, koja ovđe, ko zna po koji put, postaje predmet cenjkanja i preprodavanja... SVE može izgledati ja-

sno na Srednjem Isto

ku. Sve osim jednoga: ko ovde kupuje?

Na ulici u svakom gradu između Kaira i Bagđada nud:će vam dečaci i odrasli ljudi na prođaju sve. Možete kupiti i psstu za zube, ali nećete zbuniti sitnog pro davca ako mu i frižider zatražite. Reći će da i to ima, ali da tako glomaznu robu, razume se, ne može nositi st-Ino sa sobom. Ali on vas može, reći će takođe, odvesti na mesto gde se to nalazi. Ne budite neverni i nemojte proveravati, jer će vas zaista odvesti, nekuda i kokazati vam ono što tražite, pa će vas još i ubediti da kupite, posle cenkanja i obostranog popuštamnja.

U nekoj elegantnoj radnji u centru grada naći ćete običnu košulju koja je tri puta skuplja nego u pokrivenoj čaršiji, u radnjici u kojoj se ne mogu ni ruke raširiti. Kad vas prodavac r ulici oceni ka. stranca, a to vam ne gine, bolje vam je da se bacite pođ prvi aufomobil — ta sm. biće u svakom slučaju brža i manje mučna. Jer prođavac će ići za vama sve dok ne kupite „potpuno nepotreban predmet. Ovde ljudi zaista imaju vremena uvek više nego vi, a o strpljenju i uPOLJO U ne treba ni govoTiti, f '

Sve je fo jasno, ali nije jasno ko kupuje tolike nep' .ebne predmete (osim, možda, naivnih Amerikanaca). Kome je potreban onaj polusat, a polulimena kutija što je na ulici u Kairu nudi mladić za dvanaest funti, da bi na kraju pristao da ga proda za jednu? Kome je potrebna statueta nekog faraona Keopsa, vešto i Veštački patinirana da bi izgledala starija koju hiljadu godina, kad je nesrećni trgovac što vas vuče stalno za skut najzađ daje sav zadovoljan za deset naših cigareta »Drina«, iako je pre toga tražio popriličnu sumu.

Naivno bi bilo objašnjavati fo nekakvom trgovačkom strašću. Jer svi ti ljudi zaista žive od te svoje zlehude trgovine i od naivnosti stranaca, koji iz celog sveta hrle ovamo na izvore čovečanstva i na mesta gde je čovek prvi put to postao i gde je bogove izmišljao da bi se do danas imao kome klanjati.

Samo — ko fto kupuje u tolikoj meri da bi hiljasd» trgovaca mogli živeti od zarade svoje trgovine, koja je cela smeštena po džepovima frgovčevim?

Kađ krupni bejrutski trgovac kupi nekoliko stotina automobila i rasproda ih šeicima po arabijskoj pustinji, onda su poznate sve veličine koje objašnjavaju L dmet: prodavac, kupac i zarađa. Ali kad nesrećni dečak — sa divnim krupnim očima kakve se valjda. viđaju samo u ovom delu sveta i koje jedanput viđene objašnjavaju one divne “emaljirane oči na starim epipaftskim „skulpturama prodaje »fišbajne« za kragne muških košulja. i kad se zna da od toga ne živi samo on nego cela jedna porodica, onda na pitanje ne može da se uađe odgovor, ma koliko se zvala upomoć politička ekonomija. Međutim, pitanje bode oči i muči čoveka koji je ove krajeve samo jednom pošetio.

Drugo je Bejrut i drugo je najbogađiji čovek sveta O·

Mošeja EL Hakim

nazis. Bejrut održava vezu između dva sveta: arapskog i sveg ostalog. On kupuje i preprođaje u oba pravca i na fome zarađuje. Zato on preko leta živi sav u Go Livanskoj, u divnim, vilama i noćnim lokalima da bi iz. begao primorsku zaparu. Za. to je Bejrut mogao roditi, posle nekoliko hiljada godi. na prelivanja bogatstava na ovoj istočnoj obali Sredo. zemiog Mora, ljude koji i, aju toliko mašte kad tre. ba pronaći uživanja.

Vele, tako, za jednog čo. veka ovde da mu je pasija cveće. Za njega kažu da n voli zunce i vrućinu. On ima divan park oko Svoja

vile, a da bi u cveću moga. |

uživati u električnom sirujcm rashlađenom vazduhu svojih soba, on je montirao ! 'awviziske kamere oko kuće i one mu reprodukuju cveće po zidovima sobe... Poreklom · Grk, Onazis, ima veću flotu gotovo od svake države na svetu i koji živi na francuskoj Rivijeri,

p-tpisao je ugovor sa Sau-

diskom· Arabijom o isključivom pravu prevoženja nje. nog petroleja. To su milioni ton&# i Ohazis je svom poslednjem brodu-cisterni dao ime kralja zemlje koja mu je tako, lako stavila još je-

dno basnoslovno bogatstvo

u džep...

Posle bejrutskih trgovaca i Onazisa, malom Arapinu koji nema šta da radi a koji možda to i ne želi nepriviknut. na ovom. suncu ne ostaje drugo nego da presreć strance' s lažnim *%Omepac satovima ili s ponudama da će ga odvesti kod najlepše žene u građu. Njemu je stvarno: ostala samo ta be načajna trgovina i

krupnije odavno je već rašpodeljemo. Zato Arapin, „nemajući kud, kaže: »Maleš i usrdno se moli Alahu.

MALEŠ«, to bi beograd. ska ulica prevela sVO

jim ·nmenadmašnim: »Nema veze«, i ne bi pogrešila. Iz-

pačenqa /

Odlomci iz romana

oran

6

NA PIJACI

Kao da leni, tromi hod letnjeg dana zasktađe i da je na usijanom blom, prašnjivom kvadratu Pijace zakoračuo neki tamni usud. Zamalo što se konačno ne ukrstiše četiri putanje: jedna munjevita dramn briznula bi kao kad se među ljadska tela zaviflaju sečiva. Gliša Radosavljević koso je sekao Pijaea. Rastko se i dalje nebajno. gegao, bira,.jući kamen duž trotonra, ivicom Pijace. Usnsret je dolazio važno i bučno. još bučnije u nepomičnoj tišini zadremale varoši, štajePvapen iz parnog mlina. Jurio je na stanicu da dočekua Jagodića. Manojlo Kršić, 5 dizginima u rukama, — jedini spokojan i svefao čas u njegovom nemom i prigušenom obračunu sm samim sobom — nije gledao nikud. Milovan, koji je kao slučajno pošao zaobilaznim putem Mn pretsednikovoj kući, da bi usput, opet slučajno, skoknuo do Opštine, pnnilazio je iz bočne ulice. Zastađe na mosftiću. „Kad ugledn Hastka, učini mu se da je uhvaćen na klopku, i rukom pritište svoje rastresitfe brkove, požutele ispod nosa. Hteo je da zudrži izdajničke reči. Na,otvorenom dlanu Pijace, gde ništa ne može da ske salvrije, izgledalo mu je da svako sluti, vidi, prokliuvio je njegovu misao. K. kad mu se pogled zaustavi nu Gliši, om shvutfi da mu je bilo potpano nemogućno reći ono. fu na tolikom suncu i tolikoj svetlosti. Ono što se može da kaže samo šŠaputftom nn uvo i u polumračnim kancelarijama i memljivim hodnicima Ovako, za tili čas, nevidijiva ruka proviđenja khao da povuče sebi konce, poreme{fi, odloži taj suđar: i četiri putanje se mimoiđoše. Oštar Dbezobzirni korak Gliše Radosavljevića., mračan kao misao na ubistvo, kojin da se nije našla na ovom razgolićenom prostovu gde mesta mema za busije, da se pukim šslačajem našla au šumi gde je iza svakog grma zgodno mesto, vrebala bi već m zasedi. Ovako je, natmuren, nošen 8vOjom pomamom.,. ne gledajući nikog, izlažeći iz dvorišta Opštine, koso sekao Pijacv, podižući samo laku prašinu. Štadjervagen hitro izbi na ugao Pijace i m brzom kasu, me obzirući se, projuri pored nje, dugom glavnom ulicom u pravem stanice. Samo šum točkova i jasan bat kopita, na puRlom prostoru Pijace, još se više produbi i jeknu. Mano,lo Jipšić, sav predam svojim. mislima, nije ništa video: ni Glišu ni Hastka, ni Milovana. Kao ni nekad, tako ni sad om nije predosećao drame Woje se pripremaju. Ni mlađom Veljku dJagodiću, koji „e sRoro mesec dana već n parnom mlinu svog oca provodio leto, ravnodušan prema svemu što se odigravalo m Mečiji, ne pade ništa u oči Od svega onoga Sto se lu na {rgu lometalo. Jedno jedino pilanje, iznemadno pala kap jakog mirisa kojm zapnahne svu tečnost. obujimalo ga je celog: odkud wnjednom nu njemu ta tuga? Očev odlazak zmačio Je povratak za njega. Da li je mogućno da ta mala Jelica nešto za njega znači? Njemu, kome „je sve to bilo pomalo dosadno dedino je Mršićka, koja mi u ovim udobnim MWolima nije sedela spokojna, kad spazi Mastka pomislila u mapgnovenju: zašto ne ozmem dete mw kola, i onako idem Golubici, Toliko puta se MWajala u životu što nije odmah uradila ono što bi pomislila. Da nekog zadrži, da 8 nekim pode, da nekog odvrati od onoga što: je naumio, da nekom Rkaže da ode kad se ovaj nećka Ponekad se samo vajkala, a nekađ mne bi mogla sebi da oprosti. Mnoge bi se neprijaino-

sli, pokatkad mesreća, bile izbegle. Eto, ouda kad je dezdi- .

mir pošao, onog žalosnog martovskog đamna, samo da Je znaJa, samo da je pokušala, mogla, da je šta bilo učinila. Mo#da ovaj dan neće doći ni svome kraju, a ona će verovaino webi prebmcivati, Rhajati se, Ali pomama bila je jača od tih Jlelnjavih misli, Btajervagen je projurio pored Pijace i izgu-

KNJIŽEVNE NOVINE

bio se m pravcu stanice. Ostavio je za sobom čitav oblak prašine. Jato vrabaca, BWkriveno i sWtišano wu gustoj Nrošnji stare lipe, uznemireno lupom točkova, kao. pomamno prnu do vrba, koje su lenčarile pored Pritoke, Ono malo vode, koja je jedva curila preko ispucalog žufog korita, nije moglo da osveži prašnjive, opuštene i retke grame. Tišina se opet vraćala na frg. I vrapci, iz mršavog, vrelog lišća vrba, jedva dočekaše da se zajedno s tišinom vrate u senovitu uluikanost guste lipe. Radoznale glave, koje je ovaj nesvnkidašnji prolaz štmajervagena kroz glavnu dugu, gotovo jedinu ulicn' Rečije obaveštavao da se nešto spreman, povukoše se u hladovitu senka dućana, Večeras, kod „Mosova“, znaće se već; a mogli bi da se klade: stiže dagodić. Rakav li ga vefar donosi, kad bi samo još to mogli da nanjuše. Milovan, kome kao da teret njegovih misli povi ramena i kolena, skoro pripijen mz ogradu Opštinskog dvorišta, želeći da buđe što nevidljiviji, žurno se mšunja m Opštinu. Tek tu, malo u zaklonu, mogao je da odahne, i đa kako tako sftaloženije zakuca ma vrata sudoice. U toj polutami mogu šapatom da se kažu i najpomamnije reči.

Za Hastka bi bolje bilo da je, prolazeći pored Opštine, shvatio smisao bučnih Glišinih reči, koje su dopirale kroz prozor sudnice, i da so odmah vratio kući i rekao muci, Bolje bi, možda, bilo da je, ugledavši štmjervagen, mahnuo rukom i doviknuo: „Pan ja sam baš pošao k vama“, Ali čudno: prvi put nije poželeo da so vozi. Ne samo da mije poželeo da se vozi kolima, nego je bio srećan što je mislio da ga ni Kršić ni KMršićka nisu primetili. što je imao izgovor đa lufa sam, Da švrlja kako hoće, dn se spusti na Moravu. da pođe preko mosta, da stigne u mlin kad hoće. Izgovor je bio fu: magaza je bila zatvorena, nije bilo čika-Mawojli, morno je da krene sani u mljn. Nikad ga dofad nije foliko opila ova ulica, ovaj drum što se pružao m nedogled. Klikmuo je u sebi. Zaplamsao je u njemu neki zanos, Sam. Kao

da je pred njim igrao neki plamen. I često ponavljani sam o vatri koja beži i koju mora da dohvati, a on fo nikako

me može 1 zbog foga se svaki put buđi sav uplakan, učinio mu se sad lak, blistav, blizak i razumljiv, uhvatljiv. Ako još nije dohvatio taj plamen, samo je zato što mu je bio na dohvatu ruke, a om neće, još se 5 njim igra: prostor je pred njim slobodan, može još da ga goni. Toj igri đanas kao da nema kraja, FI Rastko sam bio je ponesem nekom pomamom

PREDVEČE

Veče je ipak iznenadno bilo došlo, iako je izgleđalo đa danu nema kraja. Nije došlo, bilo je fu, negde m prikrajbku. Svi su najednom primetili: jare nije bilo nigde ni od korova, po sokacima se otvarao prozor za prozorom, na klupama ispred kuća već pokoja starija žena, retko čiča, dečurlija, bosonoga, jure. klis leti, iza zavese'se pojavi glava mlade žene, s rukom na grudima, pridržava razdrljenu reklu, vikne, dete je samo pogleda, i nastavlia da meri maške; u glavno,, jedinoj ulici, sabijenoj kao saće od dućana i radnji: sve što je varoš mora da stane na fom uskom prostoru između mosfića na Pritoci i velikog mosta na Moravi: ostalo je — Mala žig za sva vremena; prizemna senka bila je stigla B jedne strame na drugo čaršije: polivemi trotoari, gde-gde i sam kolovoz, miriše mokra prašina, pune su nozdrve tog tupog daha zemlje; stolovi izneseni već pred „Mosovom“, i „Kıropom“, nm nekoliko redova, preko olaka podijnam od dasaka ravan, trotonr se širi do polovine ulice, zastrveni belim čaršavima (samo za gpospodu, oficire i trgovce) bili su prazni; na-radnjama i dućanima dignute roletne i ma izloga skinuta platna stavljena da roba me bledi; na Pijaci kore od lubenice, sahnu ogrisvci zuba, muve se goje; pred dučćtanima gazde, Rhalfe još rade, proviri koji šegrt; razgovor 6 kraja na kraj: duga, glasna niska, ali bez buke, započne pa 56 izgubi, khao tek prvi akordi muzike koja se priprema:

uostalom bilo je tek pred čas kad će zamalo da zacijuču ćemanefa pred glavnim kavanama: za zadnjim stolom iznesen bas i bubanj; Cigana još nema; za Relnerajem se svađaju,

· na zapad, izgledalo u

pređ ogledalom doterujn tvrđe kragne šfo nikako đa im legmu uz vrat; u berbernici prvi put se tog dana usudili dm dignu zavesu od trske i mapistra na vrafimu svežije je već napolinu negoli unnaira* pred „Talparom“ na panju krčme goveđu glavu pečenu u buragu: sa svakim rezom briznu kovrđe mirisa pečenog mesa nigde Više onog neba, olovnog i teškog, belog i usijanog, iako je sunce, već duboko nagnufo a, il unom svom sjaju, čak nekak nije, krupnije blistalo IŠHO, ali od ia se te Vo GOJUPu senku, ubistveno nije, ne tuče više svojim nevidljivim tučanim maljevima; Rastko smireno korača putem, bez šešira, ostao je zaboravlien na travi u bašti mlina. bez ijedne senke ili bore u obrvamn ili na očnim kapcima: bistro sliveni pogled; polje i prve kuće; toplo je duboko nebo, i kao ocrtano, toliko je Jasno, osenčeno fiek kojim hladnim tonom boje čelika; sparine je nestalo, a omorine kao da nikad nije ni bilo; isparila se, i znoj s lica: sveža su čela kao tek wmivena naglaskom noći; ako se gde god vuklo .još nešto znoja, perlio se om sve sitnijim zrncima još samo u tamnom, progrušnnom gnezdu pazuha, u udolinicima vrata, u tajnom rovu pruadi, niz ceviumiiću, u Onmoj Kkotlinici ispod samog kolena. Svi su bili na nekoj oprezi. Čekali su !0miidi pitanje.

treznila se bila Rečija iz svog učmalog letnje olausna. Svitnula je najzad, kano da je bila već YABIoVili u Uptdhladne, zvezđane Yeke noći Prenula se, dotle. sva izgubljena, uspavana, pod bezbojnim vrelim nebom avgusti, VA utonula n svoje vrbnynke, r što se sa svakim pirlukom veffa, sa Gsvahim zamahom točka, 54 svakim mwžurbanijim batom koruka podizala, i slegala na nju s nedogledne crnice Moravske doline. Čitavog dana „Je bila gluvonema. Tako bi svakako rekao meki rasejani putnik namernik. A bilo je dovoljno ono nešto zidova njenih kuća od cigala, naboja ili nalepa, taman toliko ziđa za zatvori čoveka SW sve četiri strane sveta i zaslepi ga, n toj svojoj sopstvenoj tami da obnevidi: rupe prozora i vrafa ne smetaju; navuku zaveše, navale reze; u toj prizemno, ljudskoj noći u" kojoj gore druga meljudska zver — sunca, ecvefale su bile slepe mržnje, rasle neme stfrasti, rudeli zanosi, zgrušavali. 86, famneli, iskrile se nade, gusile se, točili se otrovi, smi brojala „od oka, vodila neko svoje njoj jedino razumljiyo duplo knjigovodstvo. Karte su bile podeljene još pre negoli je počela igra: pravila igre bila su ispisana u Krvi; neko jo. u rukamn imao adute neko sumo loše karte, znao je on, ali Je isto tako svako od njih znao da igra kao i Mafina ima dva kraja, jer i ruke su bile dvojake: adutne i loše; karte nisu bile ravnomerne podjednake kriške dinje pravilno poGoljono. da se srećna porodica ne bj svađala, ni ruke mvvk UR 40 ma poslu, u zamkama su često bile izgubljene ič Sb aovanjU i merkanju nije Milo kraja. Paja je bio miranm, Re bi je Golubici, i spasao je bio dušu. Pošao je, kno Što _e išao 2 900, oko dvi hata. i koračao brzo i spreino BA OVaVi a ua Ča; na duši mu je bilo lako, pa ipak nije Pegolitiio is bo VĆĆ zaobDilazno; više se šunjao, lopov, Gle Miran SL nosštavno odlazio posle ručka kući svog zita, SdAVIM ite nije mogao biti sasvim miran: ne možeš biti ONO oo NKNd, drugi drže karte, a ti samo gledaš, igru sa sto oči DAMO i mira ti ne daje da ti, jednooki, vodiš brčtdoj tb niz kičmu mili nemir; krišom si rekao 5USEV; POle :: MIA AI su karte u ruci protivnika, ne baš 0u. 0dđbj Treba već onoj koja i sama isto fako iskosa karte

20J ruci gleda, i dršće, te nisi siguram kako će kolo

da 56 svyrši, Dušan Matić

U očima su britko ·

bašte i korov, posivela od prašime .

sitna | mala prevara, jer sve ono |