Književne novine

· Poruka ulice

LITERATURA RRED SUDOM ČITALACA

TISCI-Kritičari: to je u-

glavnom raspon u ko-

me se kod nas kreće diskusija o realistima i modernistima, starima i novima, domaćim i stranim... Zato pokatkad izgleda da se ta rasprava zatvara između korica časopisa, između zidova soba: u jedan začarani krug koji se sužava... Čovek oseća potrebu da nađe izlaz iz kruga, da se probije nekud van, u pravcu tešenja tih kontroverzi. Tražeći neku mogućnost izlaza, on izlazi na ulicu. U tom smeru upućuje ga, pored izvesne nejasne intuicije, još i jedna jasna tvrdnja Hegela: »Pesnik stvara za publiku i pre svega za“ svoj narod i svoje doba, koje sme zahtevati da umetničko đelo razume i da se u njemu oseća kao kod svoje kuče«. Izlaz na ulicu je put u publiku. Svakako, današnja publika nije jedini arbitar. U poslednjoj instanci, književni sporovi se rešavaju — ukoliko se uopšte rešavaju — pred sudom istorije, Ali. istorija nije samo prošlost. Njen glas odjeku:e pre svega iz dubine budućnosti. bog toga, on mam je danas još prilično nerazgovetan, ako ne i nečujan. Glas publike nam je daleko bliži i zvučniji; i ne bez važnosti, mada se ponekad odbija od periferije »začaranog kruga« o kome je reč. To je glas sa ulice... Treba otvoriti prozore, Još bolje, treba sići na trotoar...

»OSOBITO LJUBAVNI ROMANI«

LICA Maršala Tita. Pu-

blika je i tu. Ali, ona

se na ulici nekako »aiomizira« 1 gubi u rekama prolaznika. Knjižare i biblioteke pojavljuju se kao rukavci, u koje se sliva čitalačka publika, izdvajajući se iz bujice · prolaznika. Skrećemo u Zmaj-Jovinu ulicu. "Tragom pojedinih mladića i devojaka ulazimo u Gradsku bibliotek. To je jedna od prolaznih stanica između literature i publike. Začudo, veoma. prometna. stanica u ovo doba, u sezoni blaža, godišnjih odmora i školskih ferija. Reda radi, obraćamo se najpre šefu »stanice«. Upravnica biblioteke daje nam pregršt sumarnih podataka, koji se sažima{u u jednu.opštiju sliku »prometa«:

— Beletristika se guta, predusreće nas upravnica. Osobito ljubavni romani. Mislim u prvom ređu na englesku i američku literaturu; uostalom, izdavačke kuće najviše i štampaju prevode iz te literature. Zatim dolaze francuski pisci, Onda, jugoslovenska književnost... od domaćih autora, Ćosić je ncesumnjivo favorit naših čitalaca; naročito njegovi »Koreni«. Uopšte, publika traži i čita sve nagrađene autore. Ali, i tu ima čudnih izuzetaka: naprimer, malo se traže Marinkovićeve »Ruke«. Da! Publika se uvek mnogo interesuje i za »eBlu ženu« B. V. Radičevića. Takođe i za Ćopića. Poezija?

Pauza ispunjena uzdržanim uzđahom. Onda:

— Ne čita se mnogo... Čitaju je, izgleda, uglavnom studenti književnosti i srednjoškolci (verovatno, članovi literarnih družina). Kad je Teč o našim čitaocima: intelektualci isto tako čitaju lake romane; oni se slabo zanimaju za dela iz drugih oblasti, sem iz svoje struke...

Zavojitim gvozđenim stepenicama spuštamo se u slagalište Rnjiga. U srce »prometa«. Ovde, u tišini, govor knjiga zamenjuje — i dopunjuje — pođatke bibliotekara. Zapravo, govore »le-

gitimacije« knjiga, u kojima ·

je tačno registrovan broj »obrta«. Od njih tražimo odgovor na “pitanje o poeziji. Najveći broj čitalaca ove godine zabeležila je »PFlora«. pa »Zrenjanine od Daviča. Zatim, zbirke Vaska Pope, Rista Tošovića i Miodraga Pavlovića... U pitaniu je bila savremena poezija, Od »starijih«, prednjači Krleža sa. »Knjigom lirike«. Od još starijih — Laza Kostić.

»DOMAĆU KNJIŽEVNOST? NE, NE ČITAM JE!

APUŠTAJUĆI knjige

prilazimo samim čita-

ocima. Vitka brineta u plavome prebira kartone u ormaru sa kartotekom knjiga. — Oprostite. pitanje... neočekivano, sta... |

— Koju kmjigu sada tra= žim? »Čarobni breg« ili »Dr. Faustus« od Toniasa Mana Poslednji put pročitala sam »Mobi Dik« od Melvila, Tre-

8

Samo jedno zai-

nuftno me interesuju savremeni autori, Sad ih tek upoznajem. Teško je napraviti izbor među njima. Inače, 'anije sam čitala uglavnom francusku i rusku literaturu... klasičnu. Domaća književnost? Ne, ne čilam le. Čini mi se da su Prust i Zid najprodomiji psiholozi u literaturi. Osim romana, žčitam povremeno i eseje: Tomasa Mana... Marka Cara... Romani devetnaestog veka» romani Dostojevskog i Baizrka izgledaju mi savremeni: govore o čoveku... Držim da savremema književnost ne mora uvek tretirati »aktuelne« teme. Glavno ie da priča o najobičnijim, svakodnevnim motivima, naprimer o ljudskom radu i erosu, prožimajući ih poezijom i tilozofijom. Ja ne pišem mništa. Samo čitam... iz čistog zadovoljstva. Moje ime? Zanimanje? Zar je to važno? Najposle... dobro: Bojika Katić, student psihologije.

Rumeni, živahni mladić u čitaonici pretstavio se odmah i neusiljeno: Pavle Kon, gimnazijalac koji tek sad treba da se upiše u Srednju tehničku školu.

— Hteo bih opet da pročitam neki od istoriskih romana. Volim Sjenkijeviča i Valtera Skota. I »Srpsku trilogiju od St. Jakovljevića. Najviše me privlače naučno-fantastični romani: pročitao sam bez malo celog Žil Verna; isto toliko volim romane, biografije i dnevnike istraživača, kao što su Amundsen, Kuk i Brem. Od naših autora rado čitam Sremca. Među savremenima dopadaju mi se Vasa Popović i Branko Ćopić. Kritika? Uopšte je ne prabim. Ne sećam se da sam pročitao ijednu stvar mođerne poezije: ne razumem je.

— Najviše čitam Dostojevskog — odgovorila je Smilja Pavićević, učenica osmog ravreda gimnazije. — U njegovim delima uvek nalazim nešto novo, različito od ostalih pisaca. Nešto realno, živaltno, „doživljeno. Tražim i sada njegove knjige, ali ih u bilioteci nema: ma čitanju su. Od domaćih, najviše: Prežihova Voranca: Lazu Lazarevića, Ćosićevo »Daleko je sunce« i Ćopićčev »Prolom«, Poezija? GoranoVu »Iamu« i pesme Vojislava Ilića. Radije čitam stare nego nove pisce. Kod savremenih mi smeta njihov izraz, koji je možda realan, ali gola realnost me ne oduševliava, jer to i ovako znam. Čitam knjige iz zabavne .biblioteke. »U SLOBODNIM ČASOVIMA ŽELIM DA SE

ODMORIM« OSLE čitaonice — Donovo na ulici. Izlog knjižare. Preq njim, četvoca mladića, neki od

njih gotovo dečaci. Komeša-– nje, neodređeni glasovi i gestovi. Najednom, izvi se uzvik prijatnog iznenađenja:

— Pazi! »Oblak u pantalonama«... Majakovski... Upadaj! Gurajući se i smejući se, momci iščeznuše u prodav-

nici. Svejedno, oni su — i neupitani — dali svoj Drilog anketi.

U prolazu pored frolejbuske stanice jurio je na biciklu Aleksamđar Laković, biciklista iz Beograđa. Pomislili smo: zgodna prilika Kad

Lazar

KNJIŽEVNE NOVINE

smo mu rekli o čemu se radi, odgovorio je:

brzinom od sto kilometara na sat. Do dva sata posle podne vadim. Službenik sam Posle ručka, svakog dana treniram. Za četiri-pet sati prelazim dnevno najmanje sto kilometara. To je fizički napor, Za čitanje mi ostaje samo kratko vreme pred spa vanje. Ali tada ja nisam u stanju da čitam »teške« stvari. Citam ono što me ne zamara. Literaturu u kojoj se zna gde je šta. Od savremenih pisaca najbliži mi je Mihailo Lalić i po stilu i po tematici, val:đa zato što smo zemljaci. Kao dečak sam dosta čitao klasike. Od svih mi je najdraži Balzak. Svaka mu je rečenica umetnost. Treba ga čitati u zrelijim godinama. Strane savremene pišsce manje „poznajem, · sem onih njihovih stvari koje izlaze po listovima i časopisima. Modernu poeziju nisam Sspreman da razumem. Čini mi se da treba za poeziju da je telo smireno. A kod mene nije takav slučaj. Te nove pesme zamaraju me i liče mi na rebuse. a meni je u slobodnim časovima stalo da se zabavim a ne zamorim. Ali već kad me pitate, volim pesme Jovana Popovića, a od mlađih pisaca Slobodana Markovića, Književnu kritiku čitam samo iz dnevnih listova. Ona mi pomaže samo da odaberem knjigu. A sud donosim sam. Naša poezija ne napušta me ni na turnejama po inostranstvu. Ali onda se sećamo uglavnom klasika. Jednom. na putu za Afriku, prolazeći pored Krfa recitovali smo po Ssećanju Bojićevu »Plavu Grobnicu«. Čini mi se da moje sportske kolege, mlađi biciklisti, većinom vole pesme Branka Radičevića. Onog starog Branka.

Reporterska šetnja zausiavila se na jednoj klupi u parku kod Mlanježa. Šetnja se prekinula, ali ne i anketa. Naime, na klupu je seo mladić koji ie odmah, iz prilično 'iznošeme tašne, izvukao »Plotu«. Listovi se okreću, momak ponire u tekst, mr-

godi se, vraća se-na prethodne stranice, onda lista dalje: i — najzad — razvedri se...

— Izgleda da ste ove Stihove »odgonetnuli«?

Bile su to izrazito erotične partije »Flore«. Citalac se trže - začuđen primedbom. Ipak, reče bez ustezanja:

— Da. Ali, u ove filozofske delove ne mogu da Uđem... Ko je on? Nije hteo da kaže. Digao se i otišao.

Stojilov Pere, učenik VIII razreda gimnazije iz Ročana pristao je da se pretstavi. Provodi raspust u Beogradu. Sedi na klupi u jednoj sporednoj aleji Kalemegdana i čita — knjigu o dijalektičkom materi'alizmu. Knjiga nas je navela da stupimo u kontakt s njim.

On voji Maksima Gorkog. Nedavno je pročitao »Klima Samgina«. Misli da čovek mora početi poznanstvo sa literaturom preko realizma. Realisti su mu dragi, jer daju život prosečnih ljudi, a ne izuzetnih pojedinaca. Zapravo: oni daju individualnost

običnom anenimnom čoveku

Vujaklija: |

Literaturu posmatram '

Narikače (XXYIIL Bijenale),

U romanu ga ne zanima toliko radnja, koliko dijalog i njegova tematika. Stojilovu se čini da čitaoci u Makedoniji obraćaju više pažnje stihovima nego romanu. Njemu lično ti stihovi se ne sviđaju mnogo, jer ih smatra kao modernističke, neodređene, bez rukovodeće misli, — a modemizam ostavlja na njega utisak samo jedne prelazne faze, Od makedonskih pesnika čita Gana Todozovskog i Acu Šopova, dok su ga u ostaloj, jugoslovenskoj poeziji zainteresovali Davičo (»Višnja za zidom«) i B. V. Radičević. koji mu se čini razumljiviji od drugih.

Sa Milanom Tomovićem, preciznim „mehaničarom iz »Mikrona«, ukrštanje pitanja i odgovora bilo je kratko i — rečito. U prolazu pored »Moskve« on je odgovorio gotovo lakonski:

— Ranije sam „mnogo čitao. Međutim, u toku poslednje godine i po dana nisam čitao skoro ništa, sem političke literature. Pročitao sam samo »Korene«. Delo zaslužuje da se čovek udubi u njega. Žab mi je što to nisam učinio; ali nisam mogao: stanujem kao potstanar u jednoj sobici... nemam vremena...

Pol Git napisao je razna dela (romane, pripovetke za decu. eseje, pozorišni komad, tekst za operu). pre nego što je kreirao »Naivka«. »Me moari Naivka« (»Les Memo= ires d'un Naif«) nagrađeni su 1953 sa »Pri Kurtelin«. Već iduće godine on publikuje »Naivko pod Zastavama, »(Le Naif sous les drapeaux«), a pre nekoliko meseci izlazi »Naivko i četrdeset mališana« (»Le Naif aux 40 Enfants«).

Gitov Naivko priča i opisu ie zbivanja smešno i Uuprošćeno ali sa finom satirom koja potseća na Don Kihota i na Sanco Pansu i na Kandid: on jie minuciozan posma trač koji registruje i analizira nevino i začuđeno a uiedno je Naivko novi lik jed nog »anfan teribl«.

— Rođen sam u Pirenejima u siromašnoj poluseljačkoj poluzanatlijskoj porodici. Moje školovanje zahteva-– lo je velike žrtve od mojih rođitelja, a i ja sam prošao kroz razne teškoće i peripeti je dok sam završio studije. Postao sam profesor liceja, predavao sam francuski. grčki, latinski, istoriju... Želeo. sam tada da se izvučem iz siromaštva, trudio sam se da sebi ulijem poverenje i si gurnost... Da, za to je trebalo dosta hrabrosti! I sanjario sam ftada o slavi, O sjajnom životu. Ali već tada se u sva moja sanjarenja, kao pribeleške na „margina ma. uvlačio potsmeh. Osećao sam se nekiput kao jedan od tragičnih likova Dikensa Čehova, Čaplina, a nekiput sam viđeo drugu stranu me-

"POZNANSTVA

»Sve (uguj

SUSRET

»RETKO KO VODI RAČUNA O ONOME ŠTA MISLE ČITAOCI«

„Cıludemt književnosti, šlavoljub Ivanović odgovorio nam je:

— Nedavno sam čitao »Gole i mrtve« Normana Majlera. Moram da primam da me je ta knjiga oduševila i svojom kompozicijom i prodiranjem u dubinu ljudskih odnosa. Majler kao da je imao u ruci skalpel i otkrivao do detalja sve dobro i loše u ljudima u jednoj oluji, koja je što-šta počupala a ponegde nešto i nabacila. U poslednje vreme proza Vladana DespDice i. Ranka Marinkovića su za mene pravi umetnički doživljaj. Drago mi je što se ponovo botvrdilo da se može biti majstor reči bez šetkanja po »izmima«. Mislim, pak, da je naša kritika još uvek nedorasla da da solidnu ocenu i uputi na ono pravo. T još nešto: vetko se ko interesuje šta mi čitaoci mislimo i želimo, a kljukaju nas nekim izdanjima loših i skupih knjiga. Ali, isto će, nađam se proći. ·

Živorad Mitrović, štamparski mašinist u penziji, svako pre podne čita poneki roman sedeći pod orahom u svom dvorištu na Čuburi, U poslednje vreme pročitao je Dafne di Merijeovu »Rahelu«, Zolin »Slom« i »Zver čoveke Igovog »Čoveka koji se smeje« i »Mati« od Gorkog. Naše pisce ne čita, naročito ne savremene, inače, sviđaju mu se priče Petra Kočića. MKseji? Pročitao je samo jedan: o Branislavu Nušiću od Velibora Gligorića u »Savremeniku« broj 6 za prošlu godinu. Za njega, najveći domet obeležavaju Igo i Zola, donekle i Zilahi: nad nekim njihovim stranicama plakao je, Snaga i vrednost dela meri se po tome koliko ono uzbuđuje čitaoca. Inače, film možda ima prednost nad literaturom.

dalje, onu bezbrižnu i smešnidi. Git stanuje u prizemlju malog paviljona usred bašte. Njegova soba za rad, izdvojena hodnikom, svetla je. a hiljade žutih +» belih ·knjiga zaklanjuju ziđove do blafona. leže unaokolo...

— Počeo sam da sređujem knjige, preplavljen sam Vidite, sve ovo! To je apstraktna literatura. Mrzim sve što je apstraktno. Woezistencijalizam je prava ko lera za Francusku. Ustvari je sa njim gotovo, on pripada prošlosti, ali je ostavio veoma rđave tragove, talase prljavštine koji se sada slivaju u kanale... To je produkt sterilne misli jednog sla bog romansjera... Najzad je došla reakcija na te opasne ideje... Kritika? Ona je neujednačena i ćefovska... Većina kritičara želi da oda sebe a vrlo malo govori O delu o kojemu piše... A dok on nas ocenjuje, mi ocenjujemo njega... Postoji jedan univerzalni kritičar za pisca: čitalačka publika! Njoj treba verovati. Ako se jedna knjiga mnogo traži onda ie ona dobra ma šta rekli kritičaTicdfeW . Telefon zvoni. — Figaro? Odelenje za reklamu?... Mo lim... pošaljite po slike.... napisaću ... slažem se...

— Nehotice slušajući vaš razgovor htela bih da vas pitam... Zar ne igra veliku ulogu reklama?

Igra do izvesne mere. Ali ni najveća reklama ne Dpomaže slaboj knjizi, ona se ne može održati.

— Šta je najvažnije za vaš ad?

— Na to vam mogu odgovoriti u dve reči: moja žena! Ja sam najsrećniji čovek što imam takvu ženu! Moja žena je pravi anđeo. To se ne može zamisliti kakva je ona. Koliko je nežno i duboko nje no razumevanie za mene. Ona je moj najstroži kritičar, ali da znate kako pažljiv i kako osetliv. Zamislite kađa kuca: moje rukopise ona oseća pod prstima suvišnu več, kao neku smetnju...

zar to nije nepojmljivo? Ja.

njoj sve dugujem, sav moj uspeh... ona oseća šta ja mogu da zamislim, šta mogu da ostvarim....

Git se smeši na moje iduće pitanje: — Ne, ne poznaiem ni jednog ženskog pisca kojemu muž pomaže, zaista i ako dobro razmislim ne mo su da se setim ijednog... dok poznajem mnoge Kknjiževnike koje žene inspirišu. pomažu im neposredno i posredno..., |

— Vi imate i ćerku?

— Nemamo dece... po če mu ste mislili da imamo baš ćerku? |

— Soba u kojoj sam neko liko minuta seđela sa vašom ženom učinila mi se kao da u njoj stanuje mlada devoj-

Možda bi trebalo više ·pisati za film. On sam napisao Je pre neki dan nacrt. jedmog

filmskog scenarija, Statirao je u »Potraži«. Samim izborom, čitaoci

već izriču sud o piscima i delima.

„ČITALAC PISCU MOŽE DA SUGBRIRA IZVESNE ZAKLJUČKE«

'LASOVI sa ulice« posle ove kratke ankete pružaju i neke zanimljive

podatke. U prvom redu, kada se radi o proporciji čitanja domaće i strane literature. činjenica je da se relativno nesrazmerno više čita strana književnost, To je donekle i razumljivo, ako se

Naslovna strana nagrađene knjige Pol Gita

ka... U njoj sve izgleda kao nedovršeno u traženju nečega: slike bez okvira koje se lako zamenjuju, kreton na otomanu je samo prebačen„ između knjiga stoje lutke i figure kao dojučerašnje igračke, male saksije, vazna sa ljubičicama ... nigde nema tračka a soba ispunjena vedrinom ...

— To je dnevna soba moje žene! Rekao sam vam da je ona čudesna ,nenadmašiva i divna. Moj uspsh? Pa to je njen! Mi smo jedno biće. Znate, ona ne veruje da postoje dva bića, već dve polovine koje čije jedno....

ak Lojd Vrajt: Laboratorija } voska, Resin, Viskons,

em SVOJOJ

SA POL GITOM

Džonson za proizvodnju 1949

uzme u obzir želja ljudi za upoznavanjem kulture i Života drugih naroda. A sa

druge strane, uzrok za to, možda, treba tražiti i u izdavačkim · planovima naših

preduzeća. Takođe je zanimljiv podatak da se savremena svetska književnost više čita od klasične. Međutim, za našu književnost to se ne bi moglo reći, Izuzimajući dela nekolicine „pisaca, čitaoci, izgleda, više imaju ljubavi prema »starim« poznanicima

iz prvih đačkih dana. ' Isto tako, domaća prozna dela imaju prednost nad poezi-

jom. I među publikom, uostalom kao i među samim piscima, poezija je, izgleda, čvorno pitanje. Većina upitanih je odgovorila da savremenu poeziju vrlo malo

Mi i nemamo svaki svoju lič nost, već imamo oboje jednu... Madam Git dočekala me je u svetloj cicanoj haljini. Pored nje stajao je aparat za čišćenje, Rukovala se, i pošla mekim korakom pored mene. Njeno lice je svetlije od bele cicane haljine, ono

je nežno, predano, pouzdano... — Lepota? — pitam.

— Žar ne mislite da je izreka »lepota je prolazna« sasvim pogrešna? Ne, ni mladost nije prolazna... Ne mo gu godine da pokvare ono što je zaista lepo, ne mogu ni da ostare oni koji nisu sebični i zli. Jedno humano lice nije staro, ono je divno... u njemu su uklesane misli, razumevanje.... Naravno, epoha u kojoj živimo je muč na. Ali mi se moramo energično odupreti kao što su to činili Šekspir i Mocart i Haj ne... Oni nisu kapitulirali pod pritiskom, predali su sebe jednom «višem cilju... Ne, ne treba ulepšavati istinu, treba gledati život u ogle dalu koje ga neiskrivljeno reflektuje i preobražavati sebe . — Odmor i prijatelistvo ..?

— To,mi se sviđa! Vi „te povezali ono što je povezano... u prijateljstvu nalazimo odmor. Ne može se bez toga. Čovek bez prijatelia kao da i nije čovek, a u odmoru se kontrolišemo... to zajedno daje nam merilo... Vidite, u piscu postoji ono

~

yi

.je i

čita, Od savremenih pešnika koji se donekle čitaju, prema ovoj anketi, ako bi davali bodove kao u fudbalu, prvemstvo bi odneo Oskar Davičo, a pošle njega Vasko Popa. Nesumnjivo je da je poezija dužna da bude ra. zumljiva, prisna savremenoj publici. Publika ima pravo na razumevanje šsavremene poezije. Međutim, bDostoji nerazumevanje. Izgleda da se me radi o »razumljivosti« i »nerazumljivosti« ' poezije, Šta je to, onda, što sprečava poeziju da u potpunosti izvy., ši sv je »dužnosti«? Šta uskraćuje publici njeno pravo? Šta je uzrok izvesnog nerazumevanja između savremene poezije i savremene publike? Čini se da bi najbolji odgovor na ovo pitanje bio ako se kaže da uzrok za to nije ni u publici ni u poeziji, već u faktorima izvan njih. A to je u prvom redu brzina življenja i kretanja i nedostatak vremena za u. dubljivanje u poeziju.

No „i od poezije, kod publike je gore »prošla« kyitika i esejittika. Naročito kritika za koju, uglavnom, svi kažu da im služi kao obaveštenje, a nikako ne kao neka pomoć za donošenje određe. nog zaključka o nekoj knjizi, Sem toga, publika od savre. meme literature zahteva, u pogledu tematike, da obrađuje ona pitanja i teme, koji se tiču svakodnevnog života i rada običnog čoveka i — erotiku.

Zaključci koje magoveštfa. va ova anketa su tek jedna od polaznih tačaka i jedna orijentacija za. potpunije, zrelije zaključke. Čitajući književna dela čitalac izvlači zaključke, koje mu sugerira pisac, Međutim, možđa bi reč čitaoca trebalo da sugerira piscima izvešne za. ključke, jer publika ne samo da sudi o literaturi: ona je, ustvari, inspiriše, one se inspirišu međusobno.

S. Đonović

eni«

pararelno posmatranje drugoga i sebe i kada se dođe do veće objektivizacije, kada se sebe isključi onda se dolazi do mnogih otkrovenja, prela ze se etape iza kojih ostaju jučerašnja otkrovenja. Pisac treba svakoga dana da kaže: pusti me „idem dalje.

— Pariz? On je čavoban. i njemu sve postaje tanano, njegova osetljivost je kao u

gazele... Pariz je glavni grad intelingencije. ; Postoje gradđovi koji su

teški kao olovo, Pariz je vaz dušast... On me uvek iznova oduševljava. U njemu su mnoge fasade tamne i čađave a ipak ostaje mistetioznosb njegovog sklada. Pariz melanbholičan ... Vilon lepo kaže »on se smeje plačući« (»II rit en pleurs«). A njegove boje! Stotinu nijansa najlepših sivih tonova! On je grad slikara i slika nad slikama. On je najženstvenicli grad sveta, grad lepote koji najviše pripada ženama... Još u metro-u vidim sliku male ulice sa uzanim travnjacima koja je ostala iza mene, ali slika nestaje na poslednjim stepenicama sa kojih vidim Btioal. Iz veličan stvenog kruga se dvanaest najlepših avenija: Jelisejska Polja, Igo, Vag ram, Foš Jena... Čini se kao da se ovde Pariz »ne smejča plačući«. Na trgu i duž beskrajnih avenija automobili. pristižu i prestižu kao na večitoj fraci neprekidno, neumitno, danonoćno... -

Julija Najman

»ML JE ĐAVO MH SU MNBNME MI NESTU TEŽE OD OBOJE«

Na koricama posljednjeg izdanja Pododbora Matice hrvatske u Splitu, tj. na koricama zbirke pjesama Krune Quiena, »Kamenı grad« u svom neobuzdanom oduševljenju Bora Pavlović naziva Quiena »virtuozom izraza« a u posljedniem broju »Zadarske re- Vije&« u članku »Mediteran u Do-

slijeratnoj hrvatskoj poeziji«

Pavlović nastavlja svoje hvale

Quienu nazivajući ga »jednim od

najboljih hrvatskih pjesnika da-

naš« i zatim kaže »Ljepšeg i zanošnijeg, duhovnijeg i duhoviti. jeg pjesnika ljepote naših starih gradova ne samo. da nema naša današnja generacija, nego po mom mišljeniu ni čitava novija hrvatska Kknjiževnost«. U istom se članku Pavlović gnuša i osuđuje današnje književne kritike, koje su »u najboliu ruku klikaške samohvale: hvali me, da

„te hvalim, kadi mi da ti kadim.«

'Paj neodoljivi protest Bore Pa' vlovića na današnji moral kritike

možda je pobvalan, a đa bi ga

se potpuno shvatilo, potrebno je da ovdje iznesem neke primjed-

be u vezi Quienove poezije, kako .

bi članak Bore Pavlovića đobio na svojoj iscrpnošti i, cjelovito-

sti. Vjerojatno „zbog ograničenog prostora ili brzine pisanja Pa-

vlović nije ni spomenuo ono

književno potkrađanje Quienovo, o kojem je već bilo govora u »Vjesniku u srijeđu« od 13 Srpnja, 1955. Kad je Nikola Miličević o tome pisao i kao primje naveo pet Quienovih stihova iz pjesme »Reauiem« sravnjujući ih sa istih pet stihova Juan Ramon Jimenesa, izostali su mu još neki Quienovi stihovi, koji su jednaki sa stihovima drugih romanskih pjesnika,

Ante Cettineo objavio je wu »Književnim novinama« od 18 marta 1954. prijevođe Ricarđa Cašiana i popratio ih s malim komentarom u kojemu kao ilustraciju Casianove poezije citira Bandeira«... on nam «se čini prirodnim kao da kaže: — Činim sunce, kišim, đogađam se.« QuHR aa OBULOJ pjesmi ima I ti si nekad

kišio

bio sunce

S 988080 se,

Prvi stih Baudelaire-ovos> ena& glasi: »I ai plus dosao oreoa due si javais mille ans« mam više uspomena nego đa ISO istoj M godina).

J Qujenovoj pj -

RODI ovi olihoyli a Oba a

ibn aE tako siv, đa pomihiljadu mi je godina

.U »Magazinu za'Sjevermu Dal

maciju« 19934. člankopisac V. M. često spominje »kamene grado“ ve«, ali isto tako »kameni grad“ naći ćemo i u Cettineovoj »B4a" ladi svijetla i sjene«

»...dotle, kameni, sivi grad.

Kad smo već prešli na Quienov »Kameni grad«, naći ćemo u nje” mu veza ne samo sa Cetftineom prevodiocem, nego i sa Cettine" om pjesnikom specifičnih rekV zita mora i Dalmacije. Tako U Cettineovoj pjesmi »Kman«s stoji metafora;

...maestralun češljen srebrenim a u Quienovoj pjesmi »Grčko doba« ~

::plavim češljevima maistrala

ili

..jer miko ne zna kako

su beskrajno tužne oči

u mrtve ribe

Cettineo: »Žlatni ključ«

Gleđaš me

okom mrtve ribe.

Quien: »Ziđ svjetlosti«

Isto tako ko pročita Quienovi »Earkarolu« i zatim CettineO\" pjesmu »Podne radosnog nei8" janja«, naći će neobične pod“ đarnosti u iđeji, u morivu ie sme. Još prije Cettinea o m je pjevao i Vladimir Naž0 koji je mnogim đacima

razgranjuju ~

|||

Xi

|| i | |