Književne novine

~

|

raz to znači zaista, ali je on fragičan po onome drugom

Što ne kažem, a što se pod ovim suncem i u ovom ustajalom društvu koje tek poči~

nje da se budi pretvorilo u

čitav jedan pogled na svet, Jeyvr »maleš« je osnova neprotivljenja i nereagovanja, os.

· nova priznavanja sudbine i svega onoga što se dešava.

Zato se. ovde i kao negacija

»maleš«-shvatanja prijatno setiti da su Tmglezi najureni iz Sueca i da Arapi počinju da se izjašnjavaju o svetu u kome žive. To je utoliko prijatije što je »maleš« kumovao svim religijama, iako su one ovde nicale kao pečurke još pre nego što je a-

rapska varijanta nesuprotstavljanja nastala.

. Ovde je prvi put ljudima jedan jedinstveni bog zamenio mnoge u liku jednog i jedinstvenog Jehove, mudrog i pravednog. On je poslao na ruševinama mnogih bogova, onda kad ih je trebalo oboriti i među ljudima podići autoritet mpojedinca. Danas taj bog voli Izrael i zvanično je ispisan na njegovim zastavama. i dužan je da opravda njegovu politiku.

Za njim se pojavio svemogući bog — otac, sin i sveti duh — i Isus kao mu-– čenik koji je svojim mučeništvom mmoge obavezao na vemost. On danas stoji ispred svih onih koji naftu ovuda vade, mada je od njega aınalo šta ostalo; možda samo ono o poštovanju tuđe sopstvenosti. On se ovuda pojavljuje uime civilizacije.

Najzad je stigao iz mašte Alah, i Muhamed njegov p”g rok je priznao sve ramije proroke, i Avrama i Isusa, ali je sebe proglasio poslednjim. On danas obara Arape u prašinu pustinjsku pet puta na dan i, da bi održao korak s vremenom, prilično se mehanizovao: Ranije se hodža, kad se treba moliti, peo na minare i odozgo pozivao veme da plate molitveni porez Alahu. Sada on sedi dole negdđe u parteru i peva pređ mikrofonom, a zvučnici obavljaju njegov DO sao mnogo glasnije nego što bi on to sam mogao.

TI tako, isprepletane interesima, trgovinom i poslovima — kolju se ovđe kao nigde na drugom mestu tri ve” uime istog principa i uime istog boga s tri imena.

Ovalkva misao ni u koliko ne gubi od istinitosti toga što smo mi uvek sprem ni đa pozdravimo ovde sva–_ ku glasno iskazanu misao koja govori o mestu ljudi Ovog —kraja u. savremen.n svetu.

:: POZORIŠTE

zbog

Zoran Žujović

paviljonu u Veneciji

Bernard Denvir rođen je 1917. Điplomiirao jb ma Oksfordskom — univerzitetu, član je Kraljevskog 'Umetničkog Društva u Londonu i Izvršnog odbora Međunarodnog Udruženja Umetničkih Kritičara. Urednik je, časopisa ART i saradnik Britanske „Knoiklopedije i listova THE TIMI:S, TĐHM OONONISTENR GUARDIAN. Jedno vreme bio je umefnički kritičar nedeljnog lista TRIBUNE. Piše umetničke kritike u THE DA·ILY HMERALD-u. Objavio je knjige o MHogartu, Šurdenu i o Renoaru.

Tako možda, ima dosta ne-

dostataka, venecijanski Bienale pruža kritičaru likov'nih umetnosti verovatno naj veću pomoć koja se dana u svetu može naći. To naročito oseća posetilac iz Engleske, jer ona uska vodena traka koja odvaja njegovu zemlju od ostale Evrope deluje kao kakva prepreka čak i u ovo doba aviona. I nije slučajno što reč »ostrvski« nagoveštava „ograničen vidik. . ,

· U Đardinima u Veneciji čovek može da vidi u isti mah i u najtešnjoj blizini današnju svetsku umetnost Ovde se pokazuju zajedničke v-.:» koje spajaju Japan sa Irskon:, Sjedinjene Države sa Sovjetskim Savezom. Ovde se mogu videti umetnici iz raznih zemalja, čak i iz različitih civilizacija, kakc rade, nezavisno jedan od drugoga, istim sredstvima na is: „m. cilju.

Ali je najveća vrednost Bienala u tome što oživljuje maštu. kritičara prikazujući mu dela umetnika van onih čiji su istinski dar velika državna nadleštva, publicisti, trgovci slika i dnevni 'stovi toliko izneli ma glas i približili svetu, da oni Bg Đodare celokupnim umetničkim životom. Gde god se dođe, čita se o njima, sluša se o njima — fim divovima savremene kulture. N:je uvreda ako se za velike ljudske genije kao što su Piku.o, Matis, Mur i ostali kaže da njihova slava liči na slavu filmskih zvezda. Oni uživaju stvami monopol me. đunarodne slave i u svakoj zemlji umefnički. kritičar pc znaje njihova dela i poznaje' dela svojih sunarodnika. Eto na takvoj ograničemoj ishrani kritičar je prinuđen

LIKOVNA UMETNOST

Jedan Englez o našem

da održava svoju maštu, i zato je najveća vrednost Bienala u tome što nam do-

a da učinimo otkrića, da upoznamo dela umetnika koji, možda zato što nisu io-

liko čuveni kao »šest najvi-"

ših-«, otkrivaju zamorenim očima novu vizuelnu svežinu i uživanje. Pre nekoliko go· dila veliko »otkrovenje« Bienala bio je meksikanski umetnik Tamajo, a ove godine dve stvari koje za mene pretstavljaju najveće otkrovenje jesu dela Šiko Munakate i Kazu Vakite u Japanskom paviljonu i dela umetnika izložena u Jugoslovenskom paviljonu.

·Tako možda nije postojala svesna namera da se tako podesi, meni se činilo da ve liki čar Jugoslovenskog paviljona leži u tome što četiri umetnika čija su dela izložena pretstavljaju, na svoj lični i suptilni način, četiri vladajuće težnje u današnjoj živoj umetnosti. Vajarstvo Vojina Bakića pripa=pada onoj vrsti koja nikome u Evropi danas nije potpuno nepoznata. Ono je ishod bor be između misli i osećanja, između strasti i razuma, između srca i duha. Dok na prvi pogled izgleda sasvim nereprezentaciono, ono nas svaki čas iznenadi. nekom neočekivanom i unutarnjom vezom sa obrisima ljudskog tela” ili: kakvim". prirodnim oblikom. To vajarstvo upotrepljava prirodu kao izvor

Jugoslovenski paviljon sa Bakićevom skulpturom

jezika sastavljenog iz metafora, a sintaksa mu potiče od neizbežnog pritiska onog mediuma u kojem umetnii: radi. ri

Ista svest o mediumu, ista volja. da se puste fizički e= lementi jednog umefničkog dela da kažu svoju reč, vide se u delima Marija Pregelja. I ovde zapažamo vekovnu borbu između namere i slučaja, između cilja i ishoda. Ima nečeg što nas pofseća na Ruoa u bogatstvu njegovih boja, i ima poznavanja onoga što Francuzi nazivaju la cuisine de la peinture. Takva umetnost zahteva izvesnu momnmumentalnost, a u Pregeljevom slučaju to je još pojačano njegovom težnjom da svoja platna izdeli u ođeljke, slično kakvom bareljefu. Na tj način on podvlači i izvesno osećanje dubine — 0osobito u autoportretu iz 19538.

Lazar Vujaklija blizak je Pregelju u tome što se u njegovim delima oseća slična monumentalnost, ali se u osnovi razlikuje od njega prirodom stava koji zauzima prema predmetu svoje umetnosti. Njegovo delo izaziva u nama osećanje gotovo religioznog tajanstva — njegove ličnosti borsYqe u nekim kvazi-ceremonijalnom svetu koji se riožda više približava tajanstvu Istoka nego Zapada. Na pamet nam padaju velike skulpture u Gandavpi, slike na zidovima budističkih hramova. "Ti likovi postoje u

bika u Veneciji

svetu „punom sugestivnog simbolizma, i kao božanstva sumorno razmišljaju ,o sudbini čovekovoj. Evo umetnika koji prvenstveno polaže na one polusvesne snage koje su od pamtiveka davale mnoga velika dela.

Na suprotnom kraju od Vujaklije nalazi se elegancija Protićeva; ovaj slikar vredno i uspešno obrađuje jedam vid vizuelne stvarnosti koji dans snažno privlači mnoge umelnike u wnogim i različitim. delovima sveta. Ovde zapažamo uživanje u teksturi, neskriveno zadovoljstvo u rukovanju oblikom i volumenom i njihovom usklađivanju s onim istoriskim likovima koji su nam sačuvani na freskama stsrih majstora. Ima nečeg što nas pofseća.na Klea u stvaranju ovog umetinika. ali namesto „pomalo: usiljene ćudljivosti starijeg mnjstora vidimo više čulnog uživanja u služenju umetnikovim jezikom boja i linija. To je umefnost jako istančpna, ali ipak ne gubi dodira sa onim osnovnim iskustvima koja su zajednička celom čovečanstvu. Ja ne znam jugoslovenski jezik: verovatno nikad neću biti u stanju da na njemu pročitam neku knjigu. Ali u delu ova četiri umetnika nalazim jezik kome ne treba prevodioca ni~tumača. Toje jezik čijoj se čari divim.

Bernarđ Denvir

Iz semlje oblakodera

MIMMDIUOTUDI||J}H\}}|

OBLASTI umetnosti { Amerika je ptvo izne-

nadila „svet svojom književnošću. Prošavši jednu fazu u kojoj su pisci bili bli ski evropskim uzorima i školama, bez obzira da li su obrađivali Jokalne sižee ili nisu, došla je ona druga u kojoj je »Novi kontinent« našao svoje specifične metode i izraze. To se desilo sa »izgubijenom · „generacijom« posle Prvog svetskog rata.

Oslobođenje likovne umztnosti od starog sveta išlo je polaganije. U njenoj prošlosti nije bilo takvih talemita kao što je bio jedan Edgar Alan Po koji bi, hteli to ili ne hteli, ulivali veru u sopstvene snage, nego se slikarstvo Kkrefalo uglavnom bojažjilvo, često čak onom faftalnon, stranputicom sladunjavog realizma koju je f5vorizovao buržosski ukus svuda u svetu.

Impresicnizam je i za Ameriku bio tremutak buđenja. Dok je jedna čuvema žena, Meri Kasat, radila i ostala u Francuskoj, dotle se Moyis Prendergast vratio u svoju zemlju i presadio tamo gledanja modeme umetfnosti. Sa njime hronološki počinje izložba »Savremena umeflnost u SAD«.

Započeta u Evrcpi. preneta i presađena u Ameriku, modema likovna „umetnost je tamo na svoj način dala izraza nove okoline. Velika zaslugn organizatora sadašnje izložbe u Beogradu sastoji se baš u tome što ie njome ukazano na onu stranu sudbine umetničkog toka u SAD koja se razlikuje od evropskih događaja. Slič. no kao u književnosti i u ovoi oblasti su posebne američke prilike, način života, arhitektura, urbanizam, zatim konstantno smemjivamje starih rekvizita onim što je najefikasnije i „najnovije, precizan i pedantan rad, pretstavljali uslove za umetničke posledice »sui generisx. To su sve oni elememfi koji Bvropejca pri prvom kontanktu iznenade i primoravaju ga dan se na njih postepeno navikne. Tako su umetnički utisci, ftransponovani u svoje određene materijale, poneli sa sobom jedan

Izmedju zvukqa i reC!1

: KO pratimo razvitak pozorišta od rmnranih mediteranskih dana

pa do „mođernih vremena, zapazićemo da njegova razvojna linija ne pokazuje veće padove i skokove, da je G odraslo i ostarilo pod mirnim nebom skoro nevidljivih promena i prilagođavanja. Prve tragove prave revolucije primetićemb tek na početku ovog veka kad se, pred mislenim i pomalo umornim okom čoveka, odigravao jedinstven kul turni fenomen: rađanje filma i radio drame. Po nekom čudnom atavističkom nagonu (strah od misterije početka?) ljudi su odbijali da shvate suštinu promene i radio dramu, kao i film, pra tilo je potcenjivanje i prezir, Bilo je potrebno da pro-

đu duge godine nesporazuma ·

i da se između klasičnog pozorišta i novog koje je nastajalo pojave ponori razlika, pa da dođe do opšteg - imnmanja originalnosti noVOg načina scenskog izražavanja. Uđaljavaje ovih oblika ogledalo se u menjanju izražajnih sredstava i u prihvatanju drugih puteva u uticanju na gledaoca. Gledđalac je postao žrtvom zanimljive mistifikacije, „Jedan, njemu ođavno poznat svet dolazio mu je preko radija i mađa je u toj igri nasluČivao stare, poznate utiske, Zbunjivala ga je jedna novina: između njega i konkretne, vizuelno uobličene imaSinacije isprečio se slepi zid. „Pozornica je odjednom PpoStala nevidljiva. i egzaltirala je samo u zvucima. Sumnje nije bilo, ona je neslala a zajedno sa njom mrak je progutao dekor, osvetljenje, Pokret i masku glumca, jednom reči sve od čega je do tada zavisio njegov doživljaj U pozorištu. Ostao je samo ljudski glas. i u njegovim naborima trebalo je da sć krije neka tajanstvena sila, fako su tvrdili vizionari, koJa će omogućiti da pozorište preživi sahranu vidljivog i

· da i dalje dočarava sve im-

preslje scenskog sveta u Vvi~

·ovakvog ugla,

briranju magnetskih talasa; zvuk će u tom rvanju odigrati presudnu ulogu, a cela istorija radio pozorišta sVOdiće se na prometejsku čežnju da se savlađa slepilo od rođenja.

Druga razlika, psihološkog karaktera, fakođe je bila određena prirodom nove ten nike. Pozorište je odlazilo sa upaljenih avenija i irgova i zavlačilo se u male, obične domove, ali je time gubilo deo svoje čudesne moči. Kolektivna reakcija kroz koju primamo iluziju sa scene i strasna identifikacija koju ona povlači za sobom bila je otsutna u radio drami u kojoj je doživljavanje · postalo strogo individualno. U njoj takođe nije više postojao ni složeni proces uzajamnog delovanja između pu blike i glumca i ovaj nije mogao da dobija korektiv ili nadahnuće iz trenuine reakcije gledalaca. Prikazivanje se odvijalo u slušaočevom domu i on nije ođlazio iz njega da bi proveo dva ili tri časa u nekoj sali opraštajući zbog nekoliko sekun=di iskrenog uživanja duge minute zamorše dosade. Jer te zvuke što trepere mogao. je da uništi okretom dugmeta. :

Ako osvetlimo problem iz možemo pogrešno zaključiti da se radilo o degenerisanom obliku, o nekoj vrsti plaćanja duga tehničkom napretku i konforu, mo zagledamo li se dublje u suštinu pitanja Pprimetičemo đa je radio drama, sveđena na reč i zvuk, ipak uspela da savlada ograhičenja tradicionalnog teatra. Svaka umetnost poznaje tu bolnu dilemu: najsugestivni-

ji izraz omogućuje nekoliko

i aničkih sredstava, ali Uumetnikova mašta nikako ne pristaje na barijere koje Oona postavljaju, tako da glavno oružje posštaje iluzija pomoću koje se ove savladavaju. U pozorištu gledaočeva uobrazilja trajno zavisi od vizuelne komponente, a njegov uđećo je sputan čvrstim i realnim linijama (di-

namičkim i statičkim). Pozorište pokušava „da savlada slabost poetskim tekstom u čijim dubinama, pri uprošće=nim fizičkim delovima scene, treba da pronađemo potsticaj za skrivene igre mašte i za sopstveno kreiranje, . ali je teško pretpostaviti da će se ikad- uspeti da mesečina ne bude apsolutno određena viznelnom sugestijom reditelja i scenografa. Drugi bitni nedostatak „pozorišne umetnosti je u nepromenljivom uglu gledanja, usled čega je moć montaže svedena na najmanju meru talco da je. pozorište gotovo nemoćno da izrazi subjektivne vidove svesti i svet razigra– ne fantazije. Zasnovano na pokretu, obliku i boji ono mora da se okreće reči da bi dočaralo takva duševna stanja umesto da, poput filma, iskoristi pokret za prostorna i vremenska sabijanja u aktuelni trenutak.

• UDSKO uho zbog svoje trenutne i visokQ diferencirane reakci-

je na akustični udar, kao i zbog toga što čovek emolivnije reaguje na potstreK primljen čulom sluha, veoma je pogodno da se krozanj prodre do u samo srce publike i tajna radio drame kao i muzike leži u tome. Zatvorena u začaran trougao reč-zvuk-muzika radio drama je pronašla sopstvene načine da ispriča ono što pozorište nije moglo. Ona je bitno proširila krug izražajnih sreftstava i pri tom se pokazalo da montaža u kadru i van njega, kontrapunkt slike i zvuka, panorama, đupla ekspozicija, planovi i usporeno i ubrzano proticanje nisu isključivo sretstva filmskog izražavanja i lako

se može dokazati da svako”

od njih ima ekvivalent na rađiju. Montaža van kadra postiže se na njemu beleženjem odvojenih sekvenci na gramofonsku ploču i smenji'vanjem delova u cilju ostvarivanja plastike mesta ili irn.presivnog poktivanja nekog velikog prostora. Dupla

ekspozicija nastaje istovremenim #projiciranjem dva zvuka pri čemu „jeđan od njih postepeno slabi. Pretapanje počiva na istom principu. Sasvim je realno misliti u radio drami na monta– žu planova (utvrđivanjem najuđaljenijeV: i „najbližeg zvučnog izvora omogućava– mo sebi da u okviru tog raspona realizujemo „planove zvuka). Zamagljivanje se ostvaruje prisustvom odjeka u radio sceni. Ubrzavanje 1ı uspoavaniıe veoma je rašireno ali se mora voditi računa da se promenom brzine menja visina tona što dovodi do neprijatnih utisaka. Na kontrapunkt skoj tehnici počiva i radio pozorište, a u njemu se stva– ralački suprostavljaju reč i zvuk. Putevi spajanja su krajnje različiti: reč i ton mogu se kontrapunktski ukrstiti u čisto dramske svrhe, sa željom da se izazove neki muzički utisak ili pak da se izrazi ritmičko variranje. Izgleda da je uzrok ovom podudaranju u tome što se u oba slučaja nestvarna umetnikova zamisao prenosi gledaocu (odnosno slušaocu) treperavim putevima iluzije, tehnikom ostvarene, „nasuprot pozorištu u kome je posrednik realni oblik čoveka i scene koji svojim konkret-

nim linijama skučava i Uuprošćuje kreatorove tajne ·namere.

U radio drami nameće se nekoliko problema tehničke prirode koji opređeljuju njenu strukturu. U prvom ređu javlja se potreba za vizualizovanjem imaginarne scene, tačnije rečeno za njenim

uspostavljanjem i za stvara=

njem plastičnosti koja se suštinski razlikuje od glumčeve na pozornici. Kod ovoga

znatnu pomoć pnuža upo-'

trebljena reč ali bi ona sama ostala nemoćna i široki vidici otvaraju se u trenutku kad se ostvari specifična sinteza triju, podjednako va-– žnih, dramskih kombonennta: reči, tona 'i muzike. U domenu njihovog organiz0-

vanja nalaze se najveće mo-

projiciranjas

gućnosti radio pozorišta, ali je potrebno podvući da korišćenje ovih elemenata određuju neumoljivi zakoni. Kod upotrebe jezika pozorišni dramatičar vodi računa o pojmovnom i simboličnom značenju, a radio pisac pre svega o zvučnoj vrednosti. On takođe jasno razlikuje prirodu jezika u dijalogu od one u narativnom tekstu. Moguće je upotrebiti samo 'lapidarnu i jasnu konverzaciju jer slušalac ne može da se vraća unatrag da bi proverio svoje opažanje. Dijalog koji on piše pali nizove vizuelnih asocijacija, „izaziva jarke pretstave u svesti i daje dovoljno podataka o nosiocima drame. U nedostajanju spolj nih „karakteristika veliku pomoć pruža raznoliko rilmičko tretiranje govora raznih ličnosti. Sa druge strane reč često „objašnjava i dopunjuje zvuk, dok se kod naracija jasno naglašava ne samo šta je urađeno nego i kako. Melodija jezika svojom oštrinom ili mekoćom pojačava osnovnu atmosferu. U oblasti tonova. moramo u radio drami razlikovati zvuke koji proističu iz radnje od onih koji uspostavljaju scenu i ova druga vrsta je neuporedivo značajnija. Njihovim sistematizovanjem u prostoru i obrazovanjem tački ukrštanja scena dobija treću dimenziju, a snaga sugestije povećava se do neslućenih razmera. Osobina uha da lako zaboravlja ranije utiske ako stalno pridolaze novi, prouzrokuje, niz, dramaturških · teškoća. Kako ne postoji vidljiva scena već se ona obrazuje pomoćnim načinima kao glavni zadatak javlia se vanje i obnavljanje. Usled toga konstrukcija ne trpi ništa suvišno, a sukobi moraju biti precizni i neopterećeni pojedinostima. Suprotno klasičnoj strukturi, tekst radio drame često ponavlja presudne stvari „da bi mesto zbivanja i odnosi ličnosti što jasnije egzistirali u mašti slušalaca. Za ova neophodna

d _ toga života, frap'rojući, verovatno, onog gledaoca obnavljanja dobro služi i

zvuk (ili sistem zvukova) vezan za neki prostor ili konflikt i štedljivo upotreb-

ljavan. Predugačka ekspozi- |

cija protivna je karakteru radio pozorišta koje traži od

početka dinamičan sudar u,

kom se lako uočavaju protagonisti. U tehničkom smislu dopuštene su mnoge varijante. Tako. se korisno upotrebljava kometator onih tema kojima nedostaje spoljna akcija (narativna drama).

Muzika je u radio drami

uzdignuta na stepen ravno- | nego duhovita

pravne dramske komponente i postoje čitava stanja koja jedino ona može lizraziti. Njena glavna namena je da stvori osnovno raspoloženje u sceni ili celom komadu i ona, čak i kađ ima zadatak samo da prati odlomak, sugevira nam neko emoltivno stanje. Ona tađa deluje slično osvetljenju na pozornici. Zbog toga muzika ne sme da služi samo „neposrednim dramskim interesima. Postupili se protivno ona će iskidati tok dramske akcije. Muzika se mora uobličavafi u zaokrugljene fraze prema svim zakonima harmonije. Muzika može takođe služiti i kao isključivo dramsko rešenje jer sama po sebi katkad indicira fizičku radnju. Postoji jedan. dobar primer koji će ovo objasniti: u ne-

kođ,

koj staroj radio drami, uz-,

buđena povorka traga za i nestalom decom. „Traganje ' se povremeno bezuspešno

završava“ u slepoj ulici. pred zatvorenim vratima ili neljubaznim domaćinima. Ti neuspesi nagovešteni su Pponavljanjem muzičkog pasaža koji liči na frenetičnu lupu zvekira, Zbog te svoje osobine ona uspešno dočarava događaje velikih razmera (bitke, naprimer). „Vrlo se interesantno upotrebljavaju u radio komedijama za podvlačenje groteske ili komike.

Vladimir Stamenković

| že obuhvatiti

koji je, recimo, vaspitan samo u duhu pariske škole. Da su specifičnosti ametičkog života snažno obeležile njenu umetnost dokazuje i činjenica da je jedna tematska izložba »Američki slika-

iri i grad«, o kojoj je bilo

reči na ovim stupcima u oOkviru ovogodišnje Bienale u Veneciji, sastavljena gotovo na isti način, sa istm glavnim jmenima kao i ovaj istoriski i sistematski mprjkaz. Znači, sa koje se god strane zahvati problem današnjeg američkog slikarstva, njegovi bitni aspekti ostaju isti, tojest oni u kojimn je zemlja imala nešto posebno da kaže. Zato pokušajmo da ih sagledamo i sažmemo.

Rekao bih da su ti posebni aspekti po svojoj usmerenosti vezani za socijalnu problematiku, s jedne, strane, ili za razbijanje krutosti oblika koji zatvaraju mod>rn 3 čoveka, sa druge strane. Po umetničkim pravcima te su se tenmdemcije kanalisa:e najsnažnije u realizam, i to u minuciozan, oštar i bez mi losti, onakav kakav se u Evropi nije ranije ni mogao sledati, ili u apstrakini ekspresionizam, uzbuđen, isprepletan, haotičan, onakav kakav ni takozvami »lirski« nastrojeni apstraktni umetnici iz dobre mediteranske kulure nisu nikada izrazili. Jasno je da tu mislimo Pp!venstveno na Ben Šana ko pretstavnika prvog nastrojenja, i na Džeksona Poloka, kao pretstavnika onog drugog. Po našem shvatanju oni znače najjače i najautentičnije tačke prikazanog slikarskog ansambla.

Čini nam se da se paralela sa književnošću i tu može dosta logi:čmo povući. Zar npglašena preciznost Ben Ša novih detalja, njihova jasnoća i oštrina ne odgovora Hemingvejevoj kristnalnoj čistoti zapažanja? Kod jednog i kod drugcg kompozicija je često takva da nosi karakter slučajnog fotografskog snim

ka, kao da se gledalac ili čitalac nalazi tu usređ događaja., nešto kao u film-

skim žurnalima ili italijanskot., neorealizmu, a ne kao posmatrač sa neke izabrane tačke, sa galerije ili iz parfe a, ne više kao doceilni slu. šalac kome se događaj priča.

Zar isprepletene linije i mrlje Džeksona Poloka, koje kao žice u klupčadi izviru iz dubine, previjaju po po\iršini, da ponovo utonu iza spleta, zar taj čudni preplet koji nema ni početka ni kraja ne potseća na Foknerove romane, kako po kom poziciji, tako i po simboličnoj aluzijii: Niihova kompmlikovanost u formi, koja ze ipak jednim pogledom močini veoma cfikasn: protivtežnju geometrijskoj funkcjonalnosti. hon

| sltruktivizmu i suvim povr=-

šinama modeme arhitekture i uopšte, mehanizovanom i na kronometar preciznom funkcionisanju svakodevnog života. Tako je jeđan ekstrem izazvao drugi. Ravnoteža je održana,

Ravnoteža koja mora po-

| stojati u ljudskom životu i | u prirodi, ali koja nije de-

simnplicistička, slobodna i dinamična, čini sadržaj mo-

klarativna i

bilnih skulptura Aleksan| dra Koldera. One nisu obterečemne nikakvim wsihološkim podtekstom, mego u

svakom fremutku i sa svake tačke deluju kao da je sve rešeno lako i bez konflikta. Otuda su Kolderove skulpture vedre, pružaju odmor, pa su i dekorativne. Ima u njima nečeg prirodnog od biljaka, prožetog finom, pronicljivom inteligencijom. Naravno, da pored ova tri primera postoje još mnoga druga dela koja svedoče o jednoj visoko razvijenoj Umetfnosti. Počevši od prve generacije modernih slikara, iz koje nas posebno privlače Džon Marin, Fajninger i Maks Veber, pa m?đu relisliima Eduard Hoper i Džek Levin, zatim izvrsna nadrealistička slika »Večni grad« od Piter Bluma i sutinovska »Nevesta« Hajmana Blu ma, do dannušnjeg apstraktnog slikarstva, u kome se naročito ističu Ahil Gorki, De Kuning, Mark Rotko i Mark Tobi, sve to ima svoju direktnu ili indirektnu vezu sa opštom američkom atmosferom i kulturom, ii sa pojedinim njenim ambijent:ma. Možđa se ona ptreciznošt u :adu i sloboda mašte pri upotrebi materijala, kojom se odlikuje savremena proizvodnja, najlepše povezuje sa grafikom. Izložena kolekcijn spada po svome s3vremenom delu u najlepše izložbs ove vrste. Tu stojimo pred činjenicom da u grafici američki umetnici ne zac:taju po broju svojih prvorazrednih pretstavnikau ni ped jednom drugom nacljom u svetu.

Arhitektura ne pretstavlja samo jednu od umetničkih grana, nego i nužan preduslov za egzistenciju modernih slikarskih i vajarskih dela. Velike materijalne mogućnosti i razvijene potrebe navele su američke arhitekte da ostvare veoma smele poduhvate, koji po koncepciji idu paralemo sa onim što je dato i u drugim granama likovne umetnosti. Ako ćemo biti pravedni, onđa treba reći čak da je ona primarna, pogotovu u ovome slučaju. Kada danas Evropejac misli na Ameriku, on prvenstveno ima pred očima sliku oblakodera. I to ne bez razloga. Arhitektura gradova dala je, verovatno, najsnažnije obeležje njenom današnjem životu. Takođe ostale umetničke grane duguju „dcbrm delom svoju posebnu autentičnost ambijentu i životu koji je potckao između tih zidova, bez obzira da li je realistična ili apstrakima.

Izloženi primeri građske arhitekture, s jedne strahe i one u prirođi, sa druge, upućuju gledaoca na misao kolike su ogromne mogućnosti, pa i dužnosti onih koji građe, i koliko svuda u svelu ostaje još da se,učini za kulturnu i materijalnu eg?istenciju čoveka.

Spomenimo da izložba »Savremena umetnost u SAD« ima i jedan deo posvećen umetničkoj fotogiafiji, koji bi zaslužio svoju posebnu analizu. Verovatno da svaki posetilac mosi po koju ođ tih slika u svome

sećanju i ne može da je za-

boravi. Za mene je to »Porodična grobnica, od Ivans Uokera.

Aleksa Čelebonović

Kentaki«

Džon Marin: Vudvoređ bilđing, Njujork A Ba izložbe „Umetnost SAD“ h

*

KNJIŽEVNE NOVINE