Književne novine

„SUSB ET“

u pozorištu „Boško Buha“

pe 7 0 Oi H + da. proširi krug svojih gledalaca sta |

| „Boško Buba. u želji vilo je na. toar komad B. Balašove „Susret“, koji izvođenje prilagodio E. EF. Burijan, Ovo delo 'potseća na Čapekovog „Lupeža“ koga smo gledali prošle godine u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta: u oba komađa tretira se tema o bolnom sazrevanju mladih ljudi i njihovom gorkom upoznavanju sa životom. Naravno, ne sme se zaboraviti da je „Lupeža“ pisao autor koji je kasnije potvrđio svoj dramski genije, dok je „Susret“ samo šarmantna scemska igra kojoj neđostaju dubima i Osobenosti svojstveni Čapekovom delu. U pojednostavljenim „oWvirima neke modđerne bajke razvija se povest o devojčici koja je zalutala u zagonetan svet odraslih; u mračnoj šumi života srela je zlog vuka koji joj se 'javio u obličju izvitoperemog starca; od kobi spasla je neoskrnavljena vedrina prve ljubavi u mnepomučen instinkt mlađosti. U ovoj scenskoj elegiji, prekrivenoj · velom blage ironije i protkanoj humorom, tiho sazreva jedan gotovo potpuno ocrtan karakter, mila devojčica skoro devojka Vera LuKkašova. Istovremeno, to je jedima vrednost komađa u kome nema dovoljno akcije i koji je prezasićen dugim „zamornim monolozima. Dramski zaplet je siromašan a neki motivi su na granici banalnosti tako da se gledalac pita da li je izabrano najpogodnije delo za dečje pozorište, Uz to ritam „Susreta“ nije dobro proračunat: prvi čin je prekomerno razvučena ekspogijcija koja nas upoznaje sa glavnom junakinjom Verom i atmosferom u kojoj ona sazreva, dok se u drugom Činu olako prelazi preko jednog jedinog dramskog Klimaksa da bi se forsirano izvukao pobreban zaključaik, ___Ali jedna mlada glumica — Olja Grastić — preobrazila je komad i udđdahnula mu život: Treba svakako otiči u ovo beogradsko pozorište i videti sa kakvom je obdarenošću i zrelošću pronikla u misteriju mladosti i dočarala agoniju otkidanja od detinjstva, Hroničaru je nemoguče da u nekoliko redova objasni suštinu mjene kreacije koja mu je pružila retke trenutke djdentifikacije sa kom na sceni, tremutke odavno mnedoživljene u pozorištu. Njena gluma zasnivala se na dubokom stvaralačkom parađoksu: svako duševno stanje jumakinje dobilo je konačan izraz u upečatljivoj scenskoj slici, harmoničnoj i precizmo definisanoj:; mo s druge

je za scensko |

OLJA GRASTIĆ I MILAN MILOŠEVIĆ U »SUSRETU«

strane te gotovo statične scenske vizije besprekorno' su uključivane u dinamičan razvoj ličnosti koja neodoljivo evoluira ka vrhovnom gorkom iskustvu. Gluma mlade umetnice potsticala je u. gledaocu bezbrojne asocijacije no smer i intenzitet tokova misli i osećanja bio je definitivno određen nkcijom na pozornici, Dođajmo da je postupak Olje Grastić odlikovala retka ležernost i neposrednost ali da mu nije nedostajala ni izuzetna dramska snaga pri dočaravanju duševnih-e'mocija i raspinjanja.

Reditelj Bojan Stupica režirao je komad sa merom i invencijom. Najviše je težio ostvarivanju specifično teatarske poetičnosti pri čemu je. podjednako razvijao i likove, i atmosferu, i scenografska rešenja, i scenske simbole. Možda je preterano naglasio pohotljivć

motive gospodina. Laba umesto da.

ih obavije tajanstvenom koprenom nerazumevanja „koje tako često prati dileme i konrlikte mladosti.

„Ulični

sVirači“

u Beogradskoj komediji

Još pre dvadesetak gođina prikazivala se u Beogradu. sa Uspehom komeđija Paula Šureka i Hansa Sasmana „Ulični svirači“, Negde u Beču ·živi čudna grupa: tri nepriznata umetnika, tri ulična svirača koji jedva sastavljaju kraj S krajem; o njihovom domaćinstvu brine se Fani Brandl, jednostavna požrtvovana žena, koja je u ljubavnim vezama sa šefom trija Linkom. Link je mlad neobuzđan čovek koji neprestano sanja o iznenadnom uspehu dok su njegovi drugovi stare neženje definitivno pregažene životom, Linku je dosadila porodična sređenost f udvara se susetiki Kati Šmizer. Neposredno po otpoČinjanju komada jedam Linkov drug pronađe nakit miljonske vrednosti Sto izazove komplikacije u njihovom sređenom životu: za tremutak poveruju da su se iščupali iz sivila svakidašnjice i olako zanemaruju svoje obaveze, Link otera Fani a ona mu, na odlasku, saopšti da očekuje dete; komad se posle toga, vrtoglavo razvija i kroz niz peripetija autori razvijaju misao da domaća sreća pretstavlja najveću vrednost u životu.

Mada se i u „Uličnim sviračima“ intriga. zapiiće oko ljubavne igre dvoje mlađih, „centrama istorija priča o narušavanju i ponovnom uspostavljanju porodične „harmonije a karakter dela umnogome određuje tipično germansko osećanje privrženosti domu i porodici, U sklađu sa ovim shvatanjem su i osobine ličnosti kao i struktura zapleta. Tako su glavne ličnosti „Uličnih svirača“ vredna domaćica Fani i trojica muškaraca, koji uprkos strahu od bračnih okova uviđajju da će mir steći jedino u povrodičnoj sreći. Zaplet ne izaziva neki grub trik koji potstiče ispoljavanje ljubavničke nevernosti već događaji koji nateruju junake da određe svoj stav prema domaćem ognjištu, U, delu nema ni traga od one izvesne oporosti i snažnog naturalističkog prosedea koji katkad

&

karakterišu slične pariske tvorevine. U komediji se oseća utics8j drukčije dramske škole i wopaža romantičarska izveštačenost manifestovana idealizovanjem ljudske prirođe i odnosa. Za „Ulične svirače“ može se, dakle, reći da pretstavljaju bečku varijantu pariskih bulevarskih komada.

Autor: nemaju pretenziju da daju satiru naravi već žele da publiku zabave kao i da joj sugeriraju nekoliko svojih jednostavnih uverenja. Pa ipak, s vremena na vreme, uočavaju poneku psihološku suptilnost, i u delu blesne prodorna opservacija života. Uz to, pisci znaju da publika voli da istovremeno doživi sve vrste zadovoljstava pa joj pružaju, u istom komadu, različite emocije, posle veselog nezlobivog vica dolazi malo raznežavamja, iza patetične plačevnosti autentičan podatak iz života, u obilju semtimentalne melanholije zrnce sablažnjivosti dok oko celog dela lebdi lako naglašena setna pseudo-socijalna kritika društva.

Tri osobine karakterisale su Težiju Velimira Živojinovića. Reditelj je lokalizovao zbivanje za bečki ambijent i nastojao da jarko ocrta njegovu atmosferu i tipove, U glumi je preovlađivao starinski postupak prevashodno zasnovan na preciznom realističkom detalju i osmišljenoj patetičnoj teatralnosti. Takav tretman delovao je stilski jedinstveno naročito ako se upoređi sa većinom pretstava ovog pozorišta na" kojima se nespojivo meša taj, vremenom: pregažen, stil sa nekim savremenijim „stremljenjima. Spomenimo i izvrsna mizanscenska rešenja koja su omogućavala ležerno zaoštravanje zapleta i izvlačila na svetlost pozornice prigušenu potencijalnu komiku „Uličnih svirača“, · !

U glavnim ulogama naročito su se istakli Dragutm Dobričanin i Branko Đorđević.

Vladimir, STAMENKOVIĆ

SANEZ MENART:

„Mozaik“

Sarajevo, · 1958

Zbirka stihova slovenačkog pesnika Janeza Menaria (u ediciji »Savremena poezija«) pretstavlja izbor iz njeBove ranije dve zbirke, a upotpunjena je i nekim novim pesmama, Zanimljivo je pomenuti da je ovo, kako se kaže u pogovoru, prvi pul da se jeđan mlađi slovenački pesnik pretstavlja posebnom Knjigom čitaocima srpskohrvatskog jezika. Pesme su date — naporedo — u originalu i u prevođu Grigora Viteza. — Toliko o identitetu zbirke.

A unutarnji deo, pesništvo, navodi na razmišljanje. Jer poezija, ma koliko da je »vanvremenska«, i »večno ista«, i »neaktualna« u svojoj senzibilnoj liričnosti, poezija je ipak ·u formalnom pogleđu podložna evoluciji. To je očigledna istina koju bi bilo suvišno ponavljati, ali,..

Poezija Janeza Menarta je zabo- . ravna, ona ne zna za poetske revolucije i rezolucije, ona me zna za manifeste i za raspre, ona jeđva da veruje i u evoluciju pesničkog izraza. Ta se poezija rodila Kraj stu đenca u pastoralnoj nevinosti, _ gde ne mogu dopreti do nje balalajke desenjina (koje su se u MBeograđu ' itekako čule), ni plačevne gitare

Lorkine (koje u Zagrebu odjekuju još uvek), ni glasovi Crnaca, ni amulete. SUDBINA METAFIZIKE

Pojam i termin metafizike danas se toliko upotrebiiava (i zloupotrebljava) u najrazličitijim Kortekstima da je veoma teško odgonetnuti šta na određenom mestu znači. Za jodne je on pojmovno objašnjavahje celokupnog postojanja, drugi njime obeležavaju svaki iskaz koji se ne može svesti na (čulno) iskustvo, a treći taj termin upotrebljavaju za ono šio je suprotno razvojnom i protivurečnom dijalektičkom tumačenju stvarncsti. Ima i drugih značenja, čak i nezavisno od toga što. ima i takvin govornika i pisaca koji lepe metafizičke etikete svemu onome što im

nije po volji (slično onoj čudnoj praksi kod mas da se terminom „pragmatistički” značava svaka

svrhovita delatnost koju govornik smatra da treba osuditi, — iako je sva čovekova delatnost svrhovita). I onda nikakvo čudo što u takvom haosu značenja valida i nema tc filozofske doktrine koja nije bila napadsna ili branjena kao metafizička. -

Pa ipak metafizika ima određeno legitimno značenje. Ona jednostavno označava jedan iskaz ili #iz, kolekciju, „sistem” (reč nije važna) iskaza koji se osnivaju na čulno, eksperimentalno, fenomenološki i:i na koji drugi način ustanovljenim podacima. ali u isto vreme nađma– šuju obim i saznajnu vrednost tih pođataka. Tako metafizika (neko: autora ili, ako hoćete, neke epohe) zaokružuje i osmišljava određene podatke odnosno znanja, dopuštajući da se u njenom okviru upotrebe i vrednuju ne samo naučne ili druge hipoteze, nego i estetska merila, moralne norme, ideološki zahtevi, religiozne naklonosti, . itd. Metafizika se nadovezuje na fiziku (odnosno na egzaktnu nauku uopšte): tamo gde prestaje fizika počinje metafizika. .

Kada fizika buđe osvojila područje onoga što se može znati (pretpostavimo to per impossibile), onda će nestati metafizike. Metafizika dakle živi i živeće od nedostatka fizike. U tom smislu metafizika je anticipacija fizike, i ide da%le pre fizike, tako da možemo, sad obratno, reći da tamo gde pre-” staje metafizika počinje fizika.

Ogist Kont je pokušao da nas uveri da postoje oštro oivičeni stadiji u razvitku ljudskog duha. U početku je čovek uz pomoć mašte suštinu sveta i sve pojave u njemu tumačio voljom i dejstvom natprirodnih bića, bogova i demona. JU drugom stadiju natprirodna bića su zamenjena apstraktnim (metafizičkim) iđejama i principima: religioznu maštu smenila je spekulativna refleksija. U trećem pozitivno-naučnom stadiju čovek dolazi do svesti da ne može saznati početak i suštinu univerzuma, odriče se apsolutnog saznanja ! zadovoljava se empirski utvrđenim činjenicama i odnosima među tim činjenicama: metafiziku zamenjuje nauka. Posle Konta i drugi autori su drug'm putevima dolazili do sličnog, kontovskog, zaključka da ·je metafizici došao kraj.

celo

Ja mislim da su zlokobna predviđanja o smrti metafizike (ustvari filozofije) netačna, zato što se osnivaju na nerazumevanju suštine ljudskog duha, Napredak ljudskog saznanja ide od apstraktnog 'ka konkretnom, od nebuloznog ka diferenciranom, od mita ka logosu, od nužnosti ka slobodi, od patetičnog ka humorističnom, od tragičnog ka komičnom, od svetog ka profanom, — ali se taj napredak ostvaruje nizom stepenica tako da svaku od njih možemo posmatrati kao fazu apstraktnog, nebuloznog, mita, nužnosti, patetike, tragike, svetinje u odmosu na sledeću stepenicu, i istovremeno kao fazu konkretnog, diferenciranog, logosa, slobode, humora, komike i profanacije u odnosu na prethodnu (stepenicu). I ako sad prihvatimo od Konta predloženu tročianu shemu razvitka ljudskog duha od mitologije preko metafizike do nauke, onda nam ostaje još samo da je relativizujemo. Granice između ova tri stadija su veoma pokretne; štaviše, to i nisu stadiji u pravom smislu, nego sfere ili načini objaSnjavanja koji u različita vremena

kod raznih liudi obuhvataju raziččita područja pojava i doživljavanja, ali su sva tri delovi iedne mitegralne duhovne celine. intermedijerni, centraini, kohezioni član gornjeg miza — metafizički način objašnjavanja — širi se (na skali duhovnih funkcija) od. neodređene slutnje do praga naučne interpretacije. Metafizika se s j»dne strane graniči s animizmom, čarolijom, magijom i mitolog:jom, a s druge strane s (egzaktnom) naukom. Svaka pojava ili oblast pojava mogla je biti i može biti predmet mitske divinacije, metafizičke spekulacije i naučne eksplikacije. Svaka pojava ili oblast pojava u ljudskoj, humanoj, interpretaciji prolazi sve ove tri faze. 1 danas imamo i mitologiju, i metafiziku, i nauku. Ova iri duhovna carstva ne zahvataju kod svih ljudi ista područja, ali su ona u nama uvek prisutna. Nijedno od njih neće iščeznuti na račun ostalih. Kadgod nauka nešto preotme od metafizike, ova to nadoknađuje osvajanjem terena mitologije, a mitologija popunjava svoje gubitke iz one neizmerne oblasti još neosvojenih i nikada do kraja osvojivih slojeva stvarnosti.

Miodrag CEKIĆ

vom.

\Anahronizam, formalni i sadržajni, ne može se pravđati literarnim sta(IL Crnjanski je pisao svoje »Stražilovo« u štimungu Koji je đobrim delom Brankov i romantičarski, no to se ne čuje kao anahronizam, Naprotiv.)

Menart kao da je svestan tog anahronizma i on očigledno pokušava

đa rekvizitima modđernog Života (ra-.

dio, voz, autostop) aktuelizuje i modernizuje svoj izraz. .

Menart prenebregava, ili ne OSseća, vrednost metafore; stoga je primoran da traži duhovite ili tankoćutne »poente« koje u većini slučajeva ne mogu da ponesu narativni balast pe-

sme. Njegov pesnički »vjeruju«, neka'

vrsta duhovne autobiografije (u pesmi »Pesnik se pretistavljia«), samo đaje dokaze za sumnje Koje se rađaju u čitaocu koji se đvoumi da li đa· shvati celu tu poeziju kao travestiju na pastoralnu liriku, ili je ona zaista to. (Si

Danilo Kiš

e *

ZDRAVKO PEČAR i VEDA ZAGORAC:

• cc „Egipat »Kultura«, 1958

Ako pokušamo đa istaknemo, i da, prethodno, fiksiramo jednu od najbitnijih karakteristika ove monograTije, — viđećemo da je to potpumo očigledno ostvarena ambicija oba autora da svoga čitaoca, postupno, uveđu wu problematiku Egipta. Ustva– ri, monografiju Zdravka Pečara i Veđe Zagorac možemo shvatiti kao stuđiju, koja se, viđno, sastoji iz tri dela. Prvi đeo monografije obuhvata pregled egipatske istorije ođ đoba faraona do poglavlja u kome se prikazuju zbivanja u vremenskom inter–valu ođ zaključenja (1936) do otkazivanja (1951) Anglo-egipatskog ugovora. Početak drugog dela monogra– Tije, — to je poglavlje »Predvečerje revolucije (Arapske zemlje odbijaju ulazak u pakt odbrane Srednjeg Istoka, omladina protiv Britanaca, dvora i paša, javno mnenje protestuje protiv korupcije itd.). Ali, ono što za našeg današnjeg čitaoca može da bude najinteresantnije, — to je neposredno, tečno i vanređno upečatljivo prikazivanje uslova početaka i samih početaka aktivnosti pokreta »Slobodđnih oficira«, pokreta kome je pripadao današnji pretsednik UAMR Naser i u kome je, sa svojim maj'bližim saradnicima, igrao jednu od glavnih uloga. Ustvari, ako 'državni uđar grupe »Slobodnih oficira« ima kratku istoriju, kratku ali vrlo dramatičnu, ako je abdikacija Faruka i njegov sraman odlazak iz zemlje bio, ustvari, samo nužna Kkonsekvenca u svim viđovima opravdanog nezadovoljstva naroda dvorskom Korupcijom koja je upravo bila dobrođašlIa Kkolonizatorima Egipta, — onda, bitno, upravo primer Egipta je primer činjenice đa prve pobeđe narodne revolucije nikako ne. freba shvatiti kao definitivne pobede; nužnost očuvanja postignutih pobeda i proširenje pobede na sve viđove unutrašnjeg života zemlje — u ovoj knjizi vidimo i kao Jjeđan vid istorije procesa liKviđaciie Kkontrarevolucionarnih snaga koieć sm se izražavale, i u prvim trenucima pobede afirmisale, kao saputnici revolucije.

Naravno, bilo je nužno Sto sm autori, u uvođu poglavlja o sukobu Egipta sa Engleskom, Francuskom i Izraelom, pružili pregled mapora revolucionarne vlade, napora usmerenih za šte bržu i efikasniju političku i ekonomsku emancipaciju Egipta,

A kako je nemoguće u jednom Kkraćem osvrtu dati niz svih osobenosti koje odlikuju ovu monografiju, — kažimo samo toliko da 3e ona neophodna svakom onom čitaocu koji hoće da se upozna sa Egiptom, onom čitaocu koji hoće da sagleđa suštinu svih problema koje je rešavao pretseđnik Naser sa svojim saradnicima, đokazujući sebe Kao izraz volje nrapskih narođa. Monografija Zdravka Pečara i Veđe Zagorac potvrđuje utisak druga Tita izrečen posle njegove prve posete Egiptu: »Moj utisak i utisak svih mojih saradnika je' da se kođ egipatskog naroda otvara jedna nova era ili, bolje reći, renesansa, preporod, na putu ka velikoj budućnosti Branko Peić

ZLATAN JAKŠIĆ: „avitri i spjažet Brač, 1958 !

Sva naša đdijalekatska lirika — i kajkavska i čakavska — nosi pečat kraja iz koga je potekao sam pesnik, Ona ne peva ni o čemu zanosnom, nema u njoj ljubavnih uzdaha pod blistavom mesečinom i fihe sete zaljubijenika pod stogodišnjim maslinama. Nema toga, već je ona sva u sitnim svakodnevnim problemima maloga čoveka — otočanina, u njegovim brigama i borbi za opstanak. Najčešće, neka nostalgija i vapaj provejavaju tim stihovima... Jakšić je pesnik Brača i njegova kamena. Sve ono što je kao dečak doživeo, Što mu se dubokom brazđom urezalo u sećanje, prati pesnika još i danas, tu je, n njemu. 1 kađa peva O svojim Bračanima, njihovom jutru i Večeri, radnom danu (»Jutro«, »Jutro u petradi«, »Obid u petradi«, »Manoval), njihovim željama i navikama (>»Želje«, »Penzjoneri i kapot«), peva on, ustvari, i o sebi, o svome brižnom ali i đra. gom detinjstvu. Tamo je pesniku, kao i ostalim mnjegovim otočanima, sve drago, blisko i puno lepote. Tim ljuđima kao đa se Kkiđa vlastiti đeo tela miniranjem »Ramema, braškega«:

»Sadđ će mina ispalit i još jeđan metar Brača obalit.

I ušpali tega

ovi minuti misu obične stvari,

sa minutom šutmje ispraćaju se u greb prijateji stari.

A. ovako se je mučalo kadgođ je mina ispalila i metar kamena braškega obalilaa,” ·

\

der tu su i kamen i čovek jedne, I onda kada se ođe daleko, u Ameriku, za komadom hleba, ne odlazi se zauvek, no ma kratko, da se opet Dpovrati onome sivom kamenu, večito nemirnu moru i suncu rodnoga Kraja.

Jakšić je pesničku školu učio od Zervea, Balote i Ljubića — trojice” najtipičnijih pretstavnika čakavske lirike. Time me mislimo reći đa se je

on slepo ugleđao u njihove stihove, aj

Sadržinski su gotovo sve dijalekatske pesme slične jedna drugoj (socijalni momenat preovladava), ali je Jakšić ipak pošao korak dalje u potrazi za savremenijim, novim, svojim poetskim izrazom, a time je i sadržina njegovih pesama osvežena. Originalnost pesme »Jubav« nije u njenom motivu no upravo u obradi i izrazu. Slično je i sa pesmama »Culak«,, »ežak« i možda još nekim. Oslobodivši svoje pesme rima (ne, doduše, uvek), Jakšić se najčešće služi slobodnim stihom i time mu izraz do» bija na snazi,

- Mađa ova zbirka Zlatana Jakšića, znači, kako se u napomeni veli, sintezu »dugogodđišnjeg rađa i početak plaćanja duga Kkraju, koji ga je za” okupio i inspirisao«, ipak ne možemo a da ne primetimo da su neke pesme · nedorađene štampane. Pesma keti«, naprimer, koja je vrlo inte« resanina i originalna sađržaja, a tako karakteristična za naše Primorje, mogla je đa bude Kraća, sažetija, 4 pesmu »Put u šufite nikako nije trebalo uvrstiti u ovu zbirku. Jakšić je pokazao u nekoliko slučajeva da može da piše kratke pesme, lirske mimjjature, čega treba da se pridržava. ı još nešto: već je vreme da se dijalekatska poezija oslobodi dđeskripcije, trebalo bi da u njoj preovlađuijie subjektivni, lični momenat peSnikov. A Jakšić to može!

Tode Čolak

—___________ ___

ZARĐALI BOGOVI

U mračnom lavirintu svog imena bezbroj stoleća tražio sam sebe. Umoran, ne nađoh ništa više

sem bednog potomka nekog propalog boga i napuštenog hrama đavola, i ne znam koga. Zar baš mene izabraše za utočište besa

te skitnice i beskućnici nebeski.

Čemu priznati te zarđale, u korov vekova zarasle,

zašto ne priznati jednog običnog koga sam sto puta pijan izmislio

Zašto priznati tog komičnog vajara

koji me stvori i reče:

„Mrzi, voli i pati

u sebi.

Imaj tri neba, dve majke i budi posnik; Ne voli lepo jer nisi Hefest.

i tužni cvetovi za Dajte mi iskiđani

boga

~.

za' ološ nebeski.

Budi velik pred ženom ko zrno maka pred suncem.” Zato su mi u očima crna proleća

izgubljenim bojama, bič munje

da rasteram to jato prokletih demona, koji nogomet igraju sa srcem pesnika. ubiću u sebi neobičnog žonglera

što sa mnom izvođi cirkuske pretstave

Dragan ŽIGIČ

KNJIŽEVNE NOVINE

»Pa»

f e