Književne novine

vrednost. nemoguć između ljudi, jer se ovi

' Kada su 1948 godine autori »Istotije američke književnosti« Spiler i 'orp odbili da u Kozensu prepoznaju Ki dostoj pomena u jednom vak: kompendijumu, činilo se da je dugogodišnja nepažnja kmitike konačno ozvaničena i u literamo-istoriskom preseku. Međutim, iste godine Kozens wbjavljuje svoj jedamaesti roman »PDočasna straža«, za koji dobija Pulicerovu nagradu, ostavljajući za sobom čuvene »Gole i mrtve«. Kritika odgovara sleganjem ramenima, objašnjavajući nagradu smišljenim političkim gestom u eri hladnog rata. Ponovo osam godina ćutanja, i Kozensov roman »U vlasti ljubavi« pribavlja preporuku svom autoru kao najozbiljnijem kandidatu za Nobelovu nagradu. Prošle godine pojavljuje se prva ozbiljnija studija o tridesetpetogodišnjem književnom radu zapostavljenog pisca iz pera kaliforniskog profesora Frederika Breičera, a nedavno saznajemo da je Kozens dobio medalju američke Akademije za umetnost i književnost, kojom se namrađuje najuspešnije delo iz oblasti literature za poslednjih pet godina.

Rođen 1903 godine u “Čikagu, kasniji žitelj Nove Engleske i pitomac Harvardskog univerziteta, ovaj zanimljivi pisac se u literaturi pojavio u jeku trijumfalnog pohoda pretstavnika · »izgubljene generacije« na književne lovorike. pa su njegova Wrva dva romana (»Zbrka« i »Majkl Sikarlet«) prošla nezapažena u senci velikog majstora džez-ere Skota Ficdžeralda. (U) sledeća dva romana (»Arena petlova« i »Bludni sin«) Mozens dovodi svog pobuinjenog junaka na žarku arenu kubanskih planaža Šžećera, nagoveštavajući svoju "asniju glavnu temu — značaj ljud"og rada i njegove aspekte u svakoinevnom životu, ali se oni ukliučuju ı spisak literarnih prvenaca o kojima ni Kozensovi simpatizeri među kritirima danas ozbiljnije ne diskutuju, Nešto će bolie proći roman »Parobred SAN PEDRO« (1931), slika tragične sudbine broda u talasima okeana, čije komandno osoblje ne pokazuje dovoljno volje za životom i noverenja u vrednost pojedinačne

ljudske akcije. U romanu »Poslednji

Adam« negativni aspekt Kuozensove opšte teme iz prethodnog romana doživljuje malu transformaciju n liku poslednjeg Mohikanca pobunjenih doktora Bula, ali već sledeće delo — novela »Izgnanik« (1934) pokazuje ponovno otstupanje. Kritičari ni danas nisu načisbo da hh se u ovoj poovsko-kafkijanskoj poemi strave i nesporazuma radi o remek-delu ili samo o prolaznoj epizodi u Kozensovoj literamoj avanturi, budući da se pisac više nije vratio ekspresionističkoj slici drame ljudske egzistencije, pretstavljenoj u vom delu. Sa temom sličnom Defoovom »Robinzonu Kruso«, ova novela prikazuje lutanje nekog mistera Lekija u poustim wdajama velike robne kuće, njegov imaginarni sukob s dvojnikom-idiotom majmunskog lika, i smrt usled saznanja da je ubistvom dvojnika ubio samog sebe. lako je vrlo teško čibljiv, kao uostalom i sva Kozensova dela, ovaj mali roman prvi put svedoči o autorovoj nameri da govori o ljudskom naporu da se i u položaju izgnanika ostane Živ i potvrdi svoje pravo ha postojanje; za razliku od »Riobinzona« gde junak srećno rešava pitanje svoje samoće, Kozens daje satiričan prikaz modernog čoveka, kod koga se osećanje revolta prema okolnostima produbljuje do potpune degradacije morala, izražene u uklanjanju drugog čoveka, potencijalnog prijatelja i sapatnika. Tu Kozens sugeriše nemogućnost da se pitanje ljudske egzistencije reši pojedinačno, van „zavisnosti od okolnosti, ukazujući na svoju konačnu temu — temu zrelosti i moralne odgovomosti, u kojoj se u sasvim novom obliku za pojmove

moderne američke literature postavlja eroblem odnosa generacija, mladosti i zrelosti, problem konkretnih društvenih odnosa. Krug se zatvara u okvire jedne minuciozne, istrajne ana lize američkog društva u j

ednom

»Breht Gabrijel Marsel upoređuje ova dva savremena dramatičara.

Iako je 1957 napisao za Brehtovu

U članku ·pođ naslovom gubi — Jonesko dobija«,

»Prosjačku operu« da je to delo mnogo značajnije nego njegov »Galilej Galileo«, koji je u isto vreme izvođen u Parizu, sada kađa je Marsel ponovo viđeo »Prosjačku operu« u inače izvanrednom izvođenju Milanskog »Piccolo Teatra«, učinilo rau se toliko dosadna đa je posle dva sata i tri četvrti gledanja tog komada morao napustiti salu ne dočesavši kraj.

S druge strane, Marsel podvlači uspeh Joneskovog »Nosoroga« koga je u Parizu izvodilo Nemačko pozoOrište iz Diseldoria, I čini mu se da je Jonesko još više dobio baš ovim izvođenjem.

»Nemci nisu imali potrebe — kaže Marsel — ništa da menjaju, pa su se ipak odmah posle prvih replika osetile dimenzije drame. Umesto da nejasno objašnjavaju pokušaje konformizma ili totalitarizma u svim oblicima, epiđemija »nosorogizma« osetila se, onako kao što se pojavila u osnovnoj piščevoj zamisli: nezadrživo razvijanje nacizma.

Ovaj komad, kada se igra na nemačkom jeziku, dobija jedan akcenat mnogo direktniji, i čitav komad dobija neverovatnu snagu. Zato nije nikakvo čudo što su mnogi gledaoci iz Istočne Nemačke dolazili u Diseldđorf da vidđe ovaj komad.

Ne ustežem se da kažem da ovako izvođen ovaj komad postaje zaista veliki i ništa ne bi bilo pogrešnije nego mu davati samo retrospektivnu Svudđa gde dijalog bude

zatvaraju u izvesnu ideologiju, fenomen »nosorogizma« mora se nejzostavno pojaviti«.

LE FIGARO · IITTERAIRE

Poezija je — Kaže Rober Kanter (Robert Kanters) u članku »Vi ne razumete više naše pesnike« — kao i roman dugo vremena opisivala pejzaž ili stanje duha — sve do viktora Igoa, odnosno do jednog dela poezije Bodlerove. A posle toga, dolic je izvestan broj pesnika išao i dalje tom mrtvom stazom (Verlen, Rostan, Ternan Greg), nastala je neka vrska promene, koja se zapaža već na drugoj polovini Bod!erove poezlje, zatim kođ Remboa i Malarmea: sva živa poezija počela je da rešava problem izraza i »realnostić i ona nije

Š

više samo opis fizičkog ili psihičkog sveta, već istraživanje i osvetljavanje jednog drugog sveta, materijal nog ili spiritualnog, ne zna se tačno i nije čak ni važno, sveta koji se ni na jedan drugi način ne može obuhvatiti.

Glavni problem je pitanje stvarnosti i izraza: ili, ako se pretpostavlja da je bolje reći, traženje jedne nove upotrebe i novog načina izraza. Klasični zakoni prozodije, ustanovljavanje jednog »otmenog« rečnika, nesumnjivo da su dugo igrali svoju ulogu. Ali otsada ti zakoni dnevnog jezika nisu više važni, koliko je važno da se pronađe jedan drugi jezik. Reči postaju slobodne.

To nam je od pre 50 gođina đonelo jednu veliku Kkolektivnu pustolovinu: nadrealizam, kao i nekoliko velikih pojedinačnih uspeha. Nadrealizam je s početka bio veliki snažni pohod za osvajanjem terena, koji su veliki farovi XIX veka očistili svojim snažnim ognjenim mlazevima. Zatim je sa nekom vrstom grozničave rađosti nastaio osvajanje svih vrsta umetnosti i duha i njihovo natapanje novom poezijom. U tome traženju novog izraza istakao se naročito Andre Breton, Koji je ostao glavni vođa pustolovine.

Veliki pojedinačni uspesi nisu izOstali. Treba li ih imenovati: Apoliner, Sipervjel, Elijar, Sen-Džon Pers, Mišo ... Suviše inteligentan da ne shvati pustolovinu, Pol Valeri pokušava da im se pridruži, češto uzalud, ali nastavljajući jednim dobrim delom Malarmeovu tradiciju. I Klodel uspeva sa više sreće da pomiri poeziju i religiju: nesumnjivo njemu je bilo lakše, kao religioznom duhu, nego Valeriju, intelektualcu, da pređe ono parče puta po novom inventaru izraza.

Mora se ovđe zastati i reći da ta promena nije bila samo obnova ili obaranje oblika, već nešto mnogo dublje: govori se o antiteatru, o antiromanu, o aliteraturi, ali nije se njkad moglo govoriti o antipoeziji (iako je Anri Pišet pokušao, ali bez

velikog uspeha da obrađi pojam apo-

eme). Zaista, nikađa razlika između poezije i proze nije bila toliko velika ni tako suštinska.

Pre 15 gođina, zbog rata i otpora, vladao je kratak period prigodne po-

ograničenom (najčešće Nova leska), kroz problematiku života odre-

čenih radmih kategorija ljudi, Otada je Kozens ala 9) romana (»L,judi i braća« — 1936, »Traži me sutra« — 1940, »Pravi i krivi« 1942, »Počasna straža« — 31948 i

»U vlasti ljubavi« — 1957), koji će

ı i originalnost jednog tražemja i jedne koncentracije, jednu zanimljivu literarmu pojavu današnjice.

Za objekat svojih posmatranja K-ozens bira sredinu kojw savremeni veliki romansijeri obično izbegavaju: delatnost ljudskih mstitucija i moral-

ZRELO

ne probleme koji u procesu ove delatnosti iskrsavaju. Njegove omiljene ličnosti su radni ljudi istaknutih profesija (u poslednjem nomanu doktor, sveštenik, ija i grupa advokata), koji stvaraju moral savremenog dmruštva, Za njega ne postoje izuzetne ličnosti i situacije: velika dilema savremenosti odvija se u svakodnevnom životu, u delatnosti svakog čoveka. Pritom pisac uzima onc okolnosti koje radnji obezbeđuju pokrebnu gustmu zbivanja i dramatičnost trenutaka ljudske sudbine, I u ličnom životu Kozens pokazuje želju za tihim radom, za neprimetnim sticanjem zasluga; politički i umetnički krajnje nezainteresovan za pojedine grupacije i pokrete, on pretpostavlja

ovome brižljivo proučavanje poka velike moralističke literature prošlog

veka, uživajući u stvaralačkom. na, ru svojih omiljenih pisaca — Bee ag Svifta i Džejn Osten. Čitav ozensov život protekao je u ovakvoj intelektmalnoj oazi, daleko od

uticaja savremenika, pompe i

ezije, koja je prihvatila oblik neoklasicistički. Jedan deo poezije Pola Elijara ovoj vrsti duguje svoju popularnošt, Ali ovaj period nije đugo trajao: i pored ličnih uspeha Žana Koktoa i Luja Aragona, dirljivih za srce i uvo, Ovaj neoklasicizam za vreme mira nije mogao sakriti svoj podražavalački ton, I dela koja su pokušala da ostanu verna političkim obavezama jeđnog prozaičnog sveta dala su utisak degradacije poezije. A ta se degrađacija ne jsplaćuje. Jeđini pesnik danas koji ima široku publiku je, pored Pola Žeraldija, Žak Prever.

Pa šta danas poezija traži? Da se bori sa jezikom i izrazom. Jezik mjje samo izraz ljudske istine piše Pjer Oster, čija filozofska formacija izgleda da deguje više Spinozi nego hrišćanstvu — ona je sama stvarnost čoveka, „aostvarujući uslov našeg obraćanja Večnom Biću, koje je Istina«. Ili još: »Poezija je Svetlost bačena na osnovnu Tajnu univerzuma, na njen najčistiji vid. Ecce ancila mundđi«.

Rože Žiru piše, pokušavajući da definiče najglavniju tačku nadrealizma: »Postoji jedna tačka u duhu, jedno mesto bez prostora, odđakle Ćutanje i Reč spojeni silaze u duh, zahvataju ga i plave. To je trenutak kad se otvara Oko koje je u sredini Glasa.«

NeZIP:

MTEPATSYPHA5I oo > FACI TA.

TMCAYEAMEA COCP

Pođ naslovom »Rađ i talenat« objavljen Je u »Literaturnoj gazeti« razgovor Leoniđa Leonova sa Ssaradnikom OovOg lista, posvećen problemima sovjetske dramske književnosti. Ustvari, razgovor je vođen u vezi sa diskusijom u kojoj je više dramskih pisaca, kritičara i rediteija iznelo preko »Literaturne gazete« svoja mišljenja o domaćoj dramskoj literaturi.

Jedno od pitanja stavljenih IL,eonovu glasilo je:

— Kako se vi odnosite prema Spovovima o konfliktu — sporovima koji su nastali u diskusiji?

U svome odgovoru Leonid Maksimovič Leonov rekao je, između ostalog, i OVO: i

„Treba kazati da su u naše doba naročito štetni za pozorište razgOvovr o tome da je naš junak već dostigao onu najvišu čistotu — takvu, ma mahove, kristalnu providnost da mu s vremena na vreme takoreći prestaje vidljivost u našoj stvarnoetl. Baš u ovoj tačci ispoljava se nepoznavanje života zapravo u naše. doba, kad se najstrastvenije, najneposrednije sukobljavaju novo i staro, dobro i zlo. Ja lično mislim đa je u tvrđenju kako su konflikti tobož prestali sadržana, jednostavno, nesposobnost (ako ne i neprincipi1lelnost) lica. koja to tvrđe — da uhvate, nacrtaju, stave u okvire. tač-

publiciteta, ; ali wvek okwenot · proble»

ma”

savremenosti. Osnovni problem Kozensovoi

opusa jeste problem morala, Potebe da ljudi nauče da usklađuju svoje želje i postupke prema okolnostima života; ovome šreba da slaže sve duhovne institucije, filozofija i ljubav čak. Njegove ličnosti rešavaju sukob između ideala i mogućnosti za njegovo ostvarenje na razne načine koji su za Kozensa samo varijacije različitih stepena zrelosti, odmosno saznanja nužnosti da je ljudski ponos stavljen pred dilemm usled ograničenih · mogućnosti izbora. Tragičan gest dela-

nja u okolnostima nesavršenosti ljud-

JEDNA4 POUKA

STI

ske jedinke i nerazumnosti prilika u svetu i oplemenjen je shvatanjem šanse koja se čoveku pruža. Kozens uči svoje junake da to oscte kao vrhunac ljudskog saznanja uopšte, i njih opseda želja za amgažovanjem druge vrste, angažovanjem uime drugog čoveka. i Frensis

To čini i Eleri, awtobiografski junak romana »TIraži me sutra« kada odlučuje da pomogne prijatelju na samrti, time su obojene sve noći junaka romana »U vlasti ljubavi«, Artura Vinera, koji mudrački odmereno wcenjuje onaj iznijansirani dijapazon psednutosti ljubavlju kojoj su na neki način izloženi svi ljudi, i koji nas stalno suočava sa prisustvom haosa u ljudskoj sudbini. Napor koji u romanu o propasti SAN PEDRA nije učinjen karakterističan je za sve o zensove avangardne ličnosti — ~doktora Bula, Ernesta Kadlipa, generala Nikolsa, Džuliusa Penrouza, pukovnika Rosa. General Bil, centralna figura »Dočasne straže«, prekaljeni vojnik čija trenuina kriza savesti pret-

nih psiholoških formula one duševmne proćese što se danas odvijaju, one najsloženije psihološke difuzije. Bva je stvar u tome da mi odlazimo iz jučerašnje teskobne aritmetike, kojom je dosta često merena stvarnost, nekuđ u prostor ogromnih brojki i velikih — zato što sumiraju —o misli. Kako mi se čini, još nikad nije bila sa tolikom. jasnoćom

očigledna postavka da je u našim đanima Književnost (a i dramska) ipak umetnost i sredstvo mišljenja, istoriskog osmišljavanja svega jučerašnjeg i sadašnjeg, svega preživljenog — u prvom ređu«.

»U našoj mladoj istoriji često nam je padalo u deo da radimo pod neopisivo teškim uslovima, do pojasa u blatu, na mrazu od četrdeset stepenl; često nam je pađalo u deo da podnosimo nestašicu ovoga ili onoga, da se rađujemo a i da se ose-

ćamo ozbiljno ožalošćeni — zbog naše neumešnosti, zbog vlastitog istoriskog neiskustva „.. Ali još

nikad se nije tako akutno pojavila potreba da mislimo, đa osmišljavamo svoj put u sutra — zar ne?!«

»I da se lUuvek prihvatamo samo najteže teme, jedine među hiljadama — teme rađi koje ne žališ ni mastilo, ni vreme, ni utrošenu va tru duše, Dobra đeca rađaju se samo od voljene žene“.

wJa mislim: savremeni pisac, čak ako je, po svojoj prirodi, sklon veselom vaspoloženju, ne mora da igra svakim povodom optimistički »Eopak«. Bol ili rađost, ili sumnja moraju postojati na umetnikovoj palitri, ali red je đa budu jasni, očišćeni od malograđanštine, bez onog zagušljivo-sivog Kolorita »potrošačke« filozofije«.

La.

ENGLISH

Lako je izvesnim piscima prikačiti zajednički natpis i podvesti ih na taj način pod zajednički imenitelj što prekriva dijametralno suprotne ideje koje se javljaju u jednom vremenu i zanemaruje razlike među njima, Takav postupak pomaže ljudima koji sami ne vole da misle, ali on nema ništa sa pravom kritičkom analizom. U njemu ima malo istine. Herman Pešman razmišlja o ovoj pojavi, u članku »Nekonformisti«, Dpovođom mlađih gnevnih ljudi“, pitajući se na koga se sve misli kađ se taj naziv pomene. Misli se u prvom redu na Džona Osborna, Kingslija pjmisa i Kolina Vilsona; ali isto tako i na romanopisce Džona Vejna,

slavlja dramatični zaplet nomana, nc vidi šta koristi počasna straža čove ku kad je mrtav, na šta mu. pukovnik

Ros odgovara: »Kada budete u mojim godinama shvatićete čoveku nešto treba pružiti. Radi nas, ne {radi njega. Ne mnogo, ali nešto. Nešto što se može videti«. Nešto što se mo“ že pokazati svetu kao primer vecito. sti ljadske težnje za potvrdom trajanja u varljivosti vremena i okolnosti,

nešto Što se može svrstati u oblast najuzvišenije vrline duha,

nešto kao

DŽEMS GULD KOZENS

počast smrtnosti čovekovoj na zemlji. Ova odluka da se nešto i učini, transponovana u Kozensovim romani ma bez socijalne i idejne obojenosti, počiva na naročitoj filozofiji shvaćenog bezizlaza u pogledu preporoda društva i pojedinačnog čoveka.

njoj nema one stoičke rezignacije i apatije, koja obećava blaženstvo na zemlji, Saznanje nužnosti što „ograničava ljudske mogućnosti izbora, sužayajući time plemenitu težnju ka slobodi, po Kozensu je odlika zrelosti, koja omogućuje da se u granicama mogućeg postigne maksimum ljudskih stremljenja. Preobraćeni pobunjenik iz ranih piščevih romana nije oslao na Olimpu spokojstva; on je postao dobitnik u životu, pobednik čiji mo-

Džona Brejna i Doris Lesing; u filmskom svetu na Lindseja Andersona; na pozorišnog kritičara Keneta Tajnena; filosofe Ajris Merdok i Stjuarta Holrojda. Tačno je da oni imaju nešto zajedničko: nekonformistički stav prema izvesnim društvenim, političkim i ekonomskim viđovima savremenog engleskog društva; ali ništa više. Među njima i njihovim načinom mišljenja postoje velike razlike. O njima ljudi koji sami ne čitaju njihova deha nego stranice njima posvečene lako. donose uopštene zaključke, a to je pogrešno.

Mada je opasno poistovećivati pisca sa njegovim junacima, izvesno je da se Džon Osborn poistovetio sa junakom svoje drame »Osvmi se u gnevu«, Džimijem Poterom, osobito u njegovim napadima na kraljevsku porođicu, hrišćansku crkvu i torijevce. U Osbornovoj drami najvažniji problem je otkuda izbija Poterov bes i očajanje. Za sve je kriva situacija u kojoj se našao on, pripadnik engleske niže. srednje klase koji je završio univerzitet i koji materijalno dobro stoji, ali koji oseća da se nije potpuno izjednačio i sprijateljio sa onima među koje je, po svom mišljenju đošao. Kod drugi pisaca koji se dovode u Vezu sa Osbornom ima malo njegove gorčine i gneva. Vejn sam ističe da nema ništa sa tom grupom. On je objektivniji od Osborna, Moralist je. On u jednom svom romanu napada nihilizam i očajanje koje Poter zastupa. Hrabrije je živeti nego umreti, kao da hoće da kaže kroz ličnost glavnog junaka, koji se predomislio i nije počinio samoubistvo.

za Kolina Vilsona i njegovog junaka humanizam nije dovoljno rešenje. Jeđina nada, postoji u »religioznom egzistencijalizmu«. Po njemu se filosofija i umetnost. koje su danas rastavljene, moraju da izmire. On sneva o umetniku filosofu, čiji su mnesavršeni primeri Platon,

Gete, Tolstoj i Dostojevski. On isti-.

če potrebu samokontrole i osećanja cilja moralne Kvalitete istočnmin mudraca.

Sta je razlog tome nekonformizmu, pita se na kraju Pešman. Oni osećaju da su «»uniženi« i »prodđdavani«, Hijerarhiska struktura engleskog društva preživela je rat gotovo hetaknuta. Mladi pripadnici proleterske i niže srednje Klase osećaju u tom društvu nevidljive, ali nesavladljive prepreke, Osim toga, sve njih prožima strah da neodgovorno nuklearmo žongliranje može da uništi svet. Tako nije čudo što oni često pišu gnevno, gorko realistički, brutalno, cinično ili ironično. Uza sve neđostatke — lO (kojih Ima mnogo oni poseduju nešto što nije imala generacija posle Prvog svetskog rata: vitalost. »To je osobina koja im vroriče dobru budućnost — ako, kac što bi neki od njih dodali — budućnosti uopšte bude«.

DD...

zuma i osećanja i kao sudija čovekovog delanja,

Verovatno nijedan savremeni američki romansijer nije pokušao da pruži tako ekstenzivnu panoramu du. ha savremenosti kao ovaj pisac koji je američkom romanu vratio objektiv. nost klasike. Kritika mu zamera da je svojim vodećim ličnostima uskratio lepotu saosećanja, sentimentalni pledoaje za patničku čovekovu lič. nost. Ona linija nemira, koja se wu američkoj literaturi proteže od »Mobi Dika« do Foknerovog »Dvorca«, a koja uključuje stalno prisustvo buđenja prohujalih emocija u pomereno shvaćenoj temporalnosti i «veći broj subjektivnih stanovišta, našla je u Kozensu izrazitog amtagonistu, Kozems nam upućuje samo jednu poruku, u kojoj snošljivost sveta podrazumeva prisno osećanje prema postojećem redu stvari, prema mišljenju da se ništa ne može izmeniti u nesavršenom svetu i ljudskoj ličnosti, On nas lišava emocionalne iluzije e nesaznanom idealu, pretstavljajući ži. vot kao jedmom zauvek fonmulisan, pa nam se klasični uzori ljudskog ponašanja i delanja koje on daje čine danas prevaziđenim. Ipak, mišljenje o njemu kao majstoru literarne tehnike i najintelektualnijem piscu Amerike (Bemard de Voto) svakako će vremenom baciti u senku njegovu težnju da svoj subjektivni aspekt 'savremenog društva pretstavi kao jedinstveni aspekt vremena. Prosečni čita. lac neće shvatiti otsustvo velikog požara u ljudskim srcima, koji se opire tragici življenja i savlađuje je, ali će primiti mirne refleksije Kozemsovih mentora kao jedan originalan stav, iedam aspekt od nebrojeno mogućih. Tako će se Kozensova sudbina približiti sudbini jednog Muzila, ostavši kao pokušaj interpretacije ljudskog postojanja u jednom izvesnom vrememu, na određenom prostoru američkog Istoka, među ljudima u kojima je pisac video pouku zrelosti.za sebe i svoje brojne junake.

Milivoje JOVANOVIČ

be New-jork Čimes dlook [1140Y3,

Skorašnja publikacıja Pristlijeve knjige »Literatura i zapadni čovek« inspirisala je Donalda Adđamsa da u rubrici »Razgovor o Kknjigama«, u jednom od poslednjih brojeva, piše o razlici između engleskih i američkih pisaca sa jednog aspekta koji je naročito uočljiv u našem veku. Naime, reč je o tenđenciji kođ engleskih autora da pišu u raznim literarnim rodovima što je kod američkih retkosti. Američki pisci su, s malim izuzetkom, ili romansijeri, ili dramski pisci ili pesnici, ili biografi, esejisti itd.

Razlika ne bi bila toliko interesantna, smatra Ađams, da engleski pisci toliko često ne postižu znatne uspehe na više polja. Sem romansijera Torntona Vajlđera i pesnika Arčibalda Mek Leiša, koji su u pozorištu imali mnogo uspeha, ako se na pozornici i bojavi delo nekog pisca, to je onda obično dramatizacija romana postignuta uz saradnju profesionalnog dramskog pisca. Do» voljno je pogledati, međutim, »Savremenu britansku literaturu“ (izda ta još 19985 E.) pa u bibliografiji Videti koliko je malo pisaca koji se nisu bavili raznorodnom literarnom delatnošću, uključujući tu i prevođenje. Počevši od MHardija pa preko Aldingtona, Beloka, Beneta, Čester• tona i drugih, „do Golsvortija, Grejvsa, MHakslija i Lorensa, Svi SU se ogledali i imali mnogo uspeha na više polja. Bibliografije američkih savremenih pisaca upadljivo Su drukčije. Malo je sličnih Edmundu Vilsonu koji se usudio da piše U svim rođovima kao Englezi. Pored toga, engleski pisci su produktivni“ ji, što je sa američkim slučaj samo kod pisaca misterija i knjiga sa ie mom o divljem zapadu.

Američki pisci su danas „vitalniji od engleskih savremenika. Da li je razlog samo u tome što je tradicija »čoveka od literature« preživela U Engleskoj, dok u Americi još nije dobila približne proporcije? Am” rički izdavači često su bojažljivi kad pisac koji se na jednom polju afir“

misao pokuša na drugom. Džon Ma!

kand imao je sreću što je njegBOV izđavač prihvatio „i pored mnogih protesta, njegovu odluku da »PO” kojnim Džordžom Eplijem« piše naš nov način.

Mogućno je da razlog leži i u ten" đenciji ka uskoj specijalnosti, koja je u tolikoj meri zahvatila druge profesije u Americi, Kakvi god da su razlozi, činjenice su eviđentne, a za žaljenje je što su takve — 2” ključuje Donald Ađams.

KNJIŽEVNE NOVINB