Književne novine

Godina XI. Nova serija, br. 120

Koje je

BEOGRAD, 3 JUNI 1960

SavPemena drama na ter

Peto Sterijino pozorje je zaovršemo i poznate su nagrađe je la: Zanemarimo li· onaj rizik koji u umetnosti prati. čovekovu fežnju. za uzdizanjem

Umetnička Komisija. iznad sopstvenih

đodđelila

strasti, mišljenja i verovanja, zaključićčemo maurne savesti da je žiri bio objektivan: danas, kada su stišane sue strasti uzvitlahe oko Krležinog Aret eja, i kada smo iz večeri u veče gledalt savremene jugoslovenske drame, koje. su' prošle. godine · izvedene na našim scenama, ne možemo (i ne smemo) osporiti apsolutnu nadmoćnost Areteja u ouogodđišnjoj konkurenciji. Nešto drugo, ipak, privloči našu pažnju u ovom sumarnom, komentaru. Mi moramo odatt priznanje Umetničkoj komisiji, koja je imala dovoljno mudrosti da dodeli specijalnu nagrddu. Obrenovičevim Varijacijama i tako

spreči da jedan mladi pisac buđe, mepravedno kažnjen

zbog

slučajnosti

što je njegov komad

izveden u sezoni kada je prvi put na Pozorju učeshuovao.- u zvaničnoj konkurenciji - U naš najeminent niji dđramatičar; posebno odobravanje zaslužuje i.odluka žirija. da ove godine ne buđu dodeljene nagrade za majbolju dramatizaciju, wwscenaciju'i Rkostimografsko ostvarenje: time je javno ukazano

na okolnost da su kod nas ta fri bitno

važna · elementa pozorištao već godinama svedeni ma stepen

drugorazredne atrakcije. Ali vratimo se našoj glavnoj temi.

Na ovogođišnjem Sterijinom pozorju. prikazano jemet savremenih domaćih dramskih . tekstova o kojima nije pisano u Književnim novinama,

* * ~

MRTVI KURENT. Slovenačko marodno pozorište iz Marnibora prikazalo je na Pozorju komad.Mihe Remeca Mrtvi Kurent. U svojoj drami Remec opisuje neobičan svet podravških seljaka i realistički vemo slika krizu, tradicionelmog načina života na slovenačkom selu: pisac postavlja u središte: zbivanja dve porođične istorije i nastoji da se u mdividualnim sudbimama junaka komada reflektuje e vid seljakove vezanosti za zemlju, ona neumitna veza u kojoj još uvek odzvamja težnja primitivnog Čo veka za ukorenjivanjemiprevazilaženjem. smrti. Autor u isto wreme

poklanja mnogo pažnje i folkloru ·

tog dalekog i nama gotovo nepozha tog kraja: osnovni. . motiv glavnog junaka — ··čežnja. za Usl m piodnošću — manifestovan je njegovim učestvovanjem u pokladskim svetkovinama, što omogućava. piscu da duboko „.zaroni steriozni prastari nitual i stvori ver nu dokumentarnu sliku podravskih poklada. Opravđamo je, dakle. govoritio postojanju nekoliko različi tih slojeva u komadu: u njemu se smenjuju elementi privatme drame (koja je opterečena semtimentalnim i melođramskim akcemtima, i pretenciozno obojena tragičnim. patosom), pođaci iz aktuelne savremenosti i jedan niz ritualnih običaja. Ali dok su privatne istorije i slika slovenačkog sela prilagođeni standardnim shemama iz litereture, o pisani ritual nameće publici neki primitivam i istovremeno misteriozno elememtaran odnos prema živoOtU. S druge strane, nemoguće je zanemariti nekoliko piščevih početnič kih. grešaka: u komadu nema dovoljno unutrašnje i spoljne akcije,

zaplet je bitno važan i pritom:-vrlo .

siromašan, a psihologija karaktera naivno uprošćena. Uz to, delo je prisno vezano za jednu društvenu sredinu, koju karakteriše „osoben monotom ritam života često neprihvatljiv gradskom gledaocu. Reditelj Juro Kislinger · uobličio je vizuelnu stranu pretstave pomoĆU niza detalja sa fantastičnim i simboličnim značenjem, koji tek u krajnjoj komsekvenci imaju · neku funkcionalna ulogu; stil glume, me dutim, kolebao.se između semtimen talne patetičnosti i mnaturalističke Freteranosti: spoj vizuelnih elemenata i glume nije pretstavljao hocmogenu stilsku celinu i reditelj nikako nije uspevao da postigne potrebno zgušnjavanje atmosfere. ]pak, neki glumci su umeli da u dubini Remečevih ličnosti nagoveste ! izvesne složenije sadržaje. U tome je prvenstveno uspela. Mileya Žakrajšekova, koja je imala jednu veliku scenu u trećem činu. Potrebno je naglasiti da je reditelj pomoću usporenog ritma: zbiVanja, u kome se pojedine radnje i način ispoljavanja osećanja znatno

razlikuju od onih u našem svako-..

dnevnom životu, verme rekonstruSao jednu neobičnu društvenu sre dinu, koja je nepovratno osuđena na iščezavanje, Doduše ,reduitel j je tako još više .naglasio nedovoljnu dramsku kontinuiranost dela i sveo Ppretstavu na niz statičkih · (iako katkad šarmantnih) scenskih slika i fragmenata. n )

PESMA. Srpsko. narodno pozorišto:iz·Novog Sađa-izvelo.je Đurko-

u jedsam mi- ·

vićevu dramatizaciju Davičove P.esm e. Đurković. je imao zanimljiva ideju:: pokušao je da jasnim omeđivanjem doživljaja · glavnog .junaka u stvamosti i snovima · stvori dve različite akcije, i ma taj način scem ski izrazi grozničavi život Davičovog protagoniste, život satkam iz nepre stanog smenjivanja aktivnog “učestvovanja u realnim. događajima i unutrašnjih međitacija. Ta ideja se pokazala pogrešnom i pritom je, izgleda, ·presudir{u ulogu, odigrala jedna okolnost: u scenskoj versiji Pe sme, između zbivanja na javi i u snu. postoji. razlika samo. u načinu interpretiranja događaja u kojima

„učestvuje. glavni junak, đok u oba današnji · n

SA STERIJINOG POZORJA: . »PESMA«

SA STERIJINOG: POZORJA: , »SVILENE PAPUČE«

BA. STERIJINOG POZORJA: »PESMA«

slučaja stvarni sadržaj scema pretstavlja istovrsna akcija — neka vrsta mlakih spoljnih konflikata nekoliko realistički ocrtemih figura. Ta

'ko·je izostao zamišljeni sukob re-

alnosti i jedne iracionalne fiktivne stvamosti, iz koga je, u krajnjoj liniji, trebalo da proizađe ono karakteristično stanje dramske napetosti, koja opravdava ispoljavanje karaktera i razvoj drame: nedostatak tog dramskog kvaliteta prouzro kovao je (u prvom delu) patetičnu izveštačenost junaka i osnovnih situacija, kao i otsustvo bilo kakve uverljive atmosfere.

Doduše, negde pred kraj prvog dela, mehamičkim. nagomilavanjem detalja fommirana je plastičnija pretstava o junacima i situaciji, i stvorena pretpostavka da dramatizacija potpunije prenese duh i su štimu Davičovog romana (tome je svakako doprinelo što je u tom deku pretstave zbivanje prvenstveno grupisano oko nekoliko dramatičnih sukoba). Ali, s druge strane, i tada je izoštalo oseitnije zgušnjavanje atmosfere i zbivanje se odigravalo u,nekom nedefinisenom, stenilnom i gotovo bezvazdušnom prostoru. U ulozi reditelja, Dimitrije Đurković je posvetio najviše pažnje glu. mačkim kreacijama, koje su se for mirale pred stilizovanim dekorom, sačinjenim od realnih predmeta i filmskih projekcija pozadine. Reditelj je zahtevao da glumci izbegnu mozaičku tehniku usklađivanja bezbrojnih pojedinosti u kompleksne ka raktere, i da izgrade jedmostavne likove čiji su semsibilitet i psihologija jasni od prvog pojavljivanja na sceni. U takvoj situaciji, dvoje darovitih glumaca — Žiža Stojanović (Ana) i Đorđe Jelisić (Mića) koji su se disciplinovano priklonili rediteljevom zahtevu, ostvarili su prosečno uspele uloge, a izuzetnije priznanje zaslužuje jedino Vitomir Ljubičić, koji je nastupio u epizođnoi ulozi Nemca Klausa.

. SVILENE PAPUČE. . Zagrebačko dramsko kazalište pnikazalo je na ovogođišnjem Pozorju dramu Mirka Božića Svileme papuče, koja je napisana po motivima isto imenog autorovog romana. Alko je

bi___ ani EsE VATPEVAVI ZABORAV

ı Juhom poor

pre nekoliko godine, povođom prikazivanja Ljuljačke u tužnoj vrbi, gleđalac osetio poštovanje prema piščevoj hrabrosti da izbegme začamami krug alegorija (ili svesnih prećutkivanja) i smelo zakorači u neke sive tremutke naše svakodnevnosti, ovoga puta, prili. kom ocenjivanja njegovog napora, neminovno se nameću dva. dopun–ska kriterijuma: gledalac teži da se uveni u kojoj je meri autor usavršio dramaturškau veštimu i pritom ispituje da li je. pisac prodđubio svoju. kreativnu, dakle, psihološku, etičku i filosofsku. perspektivu. Gle dalac opaža da se autor i ovog puta ograničio na posmatranje tihe mtimne': porođične tragedije, ' kojom domimnira mastram izvitoperem odnos majke i sina-umetmnika, odnos komplikovan sinovljevom ljubavlju pre ma mladoj balerimi (sudbina junaka odigrava se, dođuše, na fomu bizarne pozadine, koju pruža neka naša pozorišna Mkuća); gledalac „takođe ponovo uočava Božićevu „sklonost prema zasićivanju atmosfere diskretmo nagoveštemim „seksualnim nastranostima; međutim, „sličnost posmatranih drama postaje najočiglednija kad se shvati da je Božić u oba dela težio da jedna realistička slika života dobije razmere moralne dileme: u Svilenim papu čama, razvoj akcije obeležava kako se jeđam mlađi čovek iznova određuje (u svojoi totalnosti) u od. DOSU Da pad voljene devojke. Očigledno je, dakle, da se pisac ponovo zađovoljio letimičnim verističkim · snimkom sivog. bezdušnog trenutka postojanja jedne grupe. lju di, i pokušao da nagovesti mjihove etičke dileme. Ali time su uglavnom iscrpeme sve sličnosti između dveju Božićevih drama. Ispitamo li strukturu Svilenih papuča, uočićemo da pisac nije sazreo-ikao dramatičar i da je ispoljio nekoliko bitnih nedostataka, Pre svega, Božić u Svilenim papučama ho timično narušava kauzalni i vremen ski redosled događaja, psiholoških pretpostavki koje prethode akcijama i etičkih dilema koje proizilaze iz delanja karaktera. Pomoću tog složenog postupka pisac postiže da prošlost (u obliku umutrašnjih projekcija svesti) neprestano zalkoračuje u sadašnjost i prekida osnovni tok radnje. No gledalac „ubrzo uviđa da takav postupak nije podre đem otkrivanju neke moguće komplikovane suštine ili punoće života, već pažljivom maskiranju okolnosti da je u delu suštinski važna jedna sentimentalna i melodramski obojena · fabula. Istovremeno, ličnosti drame nisu precizno individuali Zirane i crpu svoju egzistenciju iz početne situacije, u kojoj su određene, ili kao majka privržena. sinu, Nastava na. 7 strami

Vladimir. STAMENKOVIČ ·p

Pošte .pur — to. ije bio Žil Sipervijel. On je pesnik zaborava ao Je ono šbo ne zna, ono Što se ne može pamtiti. Ali u naknadu za 60 om je u svemu umeo da olikrilje pnozimnost jezika i melodiju

šansone. Čitava njegova poezija je napor

stave u komunikaciju. On je rava.

načinio legendu .o svetu«.

linka

av. 'oristio se njime kao putem lizičke poezije. Gaetan Pikon je

ipervjelova poezija je lirska i mitološka istovremeno. o genezi sveta, Kao takva ona poseduje i jednu .po-

da se sećanje i zaborav BO iscrpao sve mogućnosti zabood subjektivnog lirizma do metaza njega rekao: »On jeod poezije

"To je

sebnu.wrstu lirskog humora, koji je posledica funkcionisanja 'nemo-

gućeg. Čim pesnik odvrati svoj · drugo, one postaju' mnogo štošta

. Svet zbiva Jedna jela, tvrdi pesnik, kada je niko ne

pogled od stvari one 'postaju mešto čamnobne šale sa pesnikom

vidi, postaje" barka: bez

vešla i bez naku. Stvari nisu stvari već mitovi. Pesnik treba da izne nadi 'stvar, da iznenadi šalu, kao vilu.na jezenu., j .Beli' homor' čini osnovu sipervjelovske etike. Svet je pogodan

za basnu jer je u suštini bezazlen,

Lepo je ono što se zbiva iza

pesnikovih' leđa. Veština biti pesnik je u tome da on ume. da. se

'bržo i imnenadno osvrnć na stvari k

'Oje su dza njega ostale same j |

zaboravljene. A on' će moći da iznenadi stvar u momentu njene potpime slobode samo onda alto je sam slobodan. Biti slobodan znači

umeti se koristiti zaboravom.

_ Sipervjelovski zaborav nikad ne ostaje praznih ruku. To je nešto što slobodno posedujemo, a nc nešto što smo izgubili. Moralni

—— —— ———_—_— — __—____--_________________________.

·Cena 30 din

NIKOLA RAJZER: KOMPOZICIJA ~

O ČITAČIMA

Mnogi čovjek čita — kad mu je dosadno.

Mnogom je čovjekr dosadno kad čita.

Tisuće ljudi — tisuće ukusa.

Od čitatelja i čitaoca razvio se

Nekađa se zvao Štioc,

Davao je godišnje nekoliko, xruna, dobivao za to knjige sa zlatorezom i stavljao ih u ormar, gdje, o, tako često, još i đanas leže nerazrezame., Čitači sjede u bibliotekama, na klupama parka, u čitaonicama, kraj rijeka, u baštama, dvorištima, na ravmim Kknovovima.

U avionima prolaze kraj njih oblaci, na gorskim čistinama šume oko njih krošnje, u trošnmim potkrovnicama Muji nađ njima vje-

Neki čitaju naglas, neki ležećke, neki u hođu, no najviše njih sjeđeći. Ljudi, koji nisu osobito #ješti čitanju, prate čitanje prstom, kao da se boje, da im slova ne pobjegnu. Čovjek čita zato, da se riješi Osjećaja. malovrijednosti, koji ga prati već tisućljeća; on osjeća, sa-

znaje, shvaća, da mu još vrlo mnogo treba „da postane čovjekom. Na tome mu trnovitom putu ne će pomoći toljaga, ni oružje, koje se iz nje razvilo, nikakva odijela, ni drzovitost, niti pozivanje na ne znam kakve pretke. ,

Čitanje je traženje istine, ·

Osim ozbiljnih čitača, kojima je knjiga potreba duše, duha, uma, ima i neozbiljnih; koji. čitaju bilo iz obične. rađoznalosti;. bilo đa' im rođe vrijeme,, a rmmojgi čitaju i

/-

zato što ne mogu spavati, na im je čitanje najblaže i najneškodiljivije narkotično sredstvo.

Prva je naša lektira bila u školskim Klupama.

Sakvili bismo knjigu pod klupu i čitali pod satom o vitezovima, vješticama, · smjelim provalnicima i još smjelijim detektivima,

Nismo ni. čuli, što nam učiteli predaje, jer „Stan'slav Jarožinski crni kavalir“, koji se prodavao u svescima, ovladđao je našom bujnom dječačkom maštom, ili nas je pod školskom Kklaupom ala iza rešetaka glava „Nevine u ludnici“.

Učitelj bi se mučio s nama, šarao po ploči, truđio se, da nam nevidljivim lijevkom ulije znanje u raščupanu glavicu, a mi bismo dotle, gledajući pod klupu, gqutali doživljaje, koji se nikad nisu dogodili. situacije posve nemoguće, sukobe' posve: nemotivirane, lažne.

To je bila naša prva lektira, u zelenim šMolskim kloupama. Vani su na svježe zelenim kestenima' glasno Žživkali vrapci, mi smo bili zeleni, neiskusni, pa nas nisu mučili nikakvi problemi, 'a majsko sunce je koso padalo kroz velike prozore i daleko negdje, tko zna U kojoj ulici, svirala je glazba veselu k-~ačnicu.

Možda kasnije · nijednu lektiru nismo čitali s tolikim ~|Đzanimanjem, kab onu u školskim lMlut pama.

Kasnije su došle teže knjige, teži život, došli ratovi, svijet se zaljuljao 'ka» toranj, i još uvijok ne može da se smiri.

Ima ljudi, koji čitaju sve do-čega dođi, Čitaju bez ređa, bez si,

Nastavak na 2 strani

Vjekoslao MAJER

Poete pur — to je bio Žil Sipervjel

karakter sipervjelovskog zaborava je u tome šio on sebe ne oduzima

I metafora je načinjena od zaborava. Ona nastaje u onom n·o-

mentu kada stvar ne može 'sebe da se seti,

U tome trenutku stvar

sebe kazuje i dokazuje u drugim stvarima koje sv očiglednije ili se

bar uslovno uzimaju kao takve. stvar nedovoljna da bi

i elafora nastaje onda kada je jedna bila izražena.

Jedna stvar je rekla sebe ako

je rekla stvari oko sebe. Ako jabuka ne može da se seti šta je, setiće

se sunce. I eto vam poznate narodne

metafore »zlatna jabuka«.

Metafora je osvešćeni zaborav ili kako to pesnik kaže »daleko

sećanje«. Pesnik nekom vrstom pesničke metode stvari onakve kakve su one bile lepoti i još nešskvarenom značenju. u poeziji«, piše Sipervjel. Čista sećanje.

Pesnik Žil Sipervjel (>»Gravitacije«, se loj brutalnoj konstataciji.

od sveta već pridodaje svetu. Zaborav je sećanje liženo nasilja. | |

koja' mu omogućava prvoga dana u svojoj prvobitnoj » Ja sam mnogo korištio zaborav

nc opeva sami zaborav;,on se njime koristi kao

da. sagleda

pesma je ustvari zaboravljeno

Dervjel je sada mrtav. Ali njegove najbolje knjige »Nevini osuđenik« i »Žaboravljeno sećanje«) opiru

Jednom je Sipervjel napisao: »Ako niko na meze ne misli prestaću da postojim«. Ta bi.se misao mogla i ovako reći: xSve dok

nesko misli na mene, ja postojim«. obezbedio svoje postojanje među

Svojom poezijom Žil Sipervjel je 7ivima.

Branko MILJKOVIĆ

__----—-——-__—_—-_—————_—_—_____________________________ _____1