Naša stvarnost

PIŠTOUJ-MALA

Niče kućerak iz vlažnog tla kao otrovna pečurka. Prekonoć. U dan zasivi nagnut krov od zardjalog olupanog lima. Jedno slepo oko se pojavi nad žabokrečinom ustajalih voda, crnu praznu duplju uperi na guste vrbove šume utonule u jutarnje jesenie magle, tamo daleko s one strane Dunava.

Siva žena duge neočešljane kose, sa žutim blatom na rukama sve do tankih šiljatih laktova naloži pred kućerkom vatru. Radila je to užurbano, huknuvši katkad tako da su ioi se upale grudi u prljavom muškom kaputu nadimale. Rukavima, ispresavijenim do iznad laktova, brisala je u hladnci jutarnioi vlazi nos. Za žitko žuto blato na njenim mršavim bosim nogama lepila se prosuta sitna slama.

Gore se već pušio probudjeni grad, ne opažajući pod svo= jim nogama ovai mali novi život.

Žena potstakne vatru. Pristavi zadimljeni veliki lonac. Pogleda na blatni nagnuti kućerak koji ie teško odisao, kao na mokraću. Onda se okrete tamo, put velikog drvenog korita na dvema daskama isprskanim krečom.

Tamo je još spavalo njeno dvoje. dece.

— Pero! — tiho zovnu žena.

Iz kućerka izmili čovek. I on je bio bos. Blato mu je dopiralo do kolena, još mokro. Na dlakavim grudima je imao prljavu belu košuliu, bez rukava. Na očima su mu se belile mrene: slepca. Polako se približavao vatri, pipajući nogama po raskalianom klizavom tlu.

— Gotovo — reče čovek, predahnuvši duboko.

— Tako smo kopali 1916, one noći kad me je pogodilo. Kopali smo celu noć, rov je bio dugačak i dubok, ali u ZOrU smo bili gotovi i više nam ništa nisu mogli....

Izvadi iz džepa na pola ugašenu cigaretu, prinese je ustima.

— Daj mi vatre. — reče ženi.

Prljava cigareta zadimi puckaraijući. Voda u loncu zastruji. Kućerak, kao izgublien, mrtvo ie bdio nad močvarama koje St se budile. Ču se kreket žaba. Još je bilo rano i komarci su zujali oko vatre. Gola poliana sve do Dunava, jarci prepuni nepomične zelenkaste vode, obrasli trskom izmedju koje su se belele glave lokvanja — sve se gubilo u jutarnjoi pari. Umrtvljen Dunav žutio se u daljini, skoro ne otičući.

— Treba uneti stvari — reče žena.

— Onda nam ništa ne mogu ako dodju..

*