Naša stvarnost

78 NAŠA STVARNOST

Veliko crveno sunce visi nad dimnjacima.

Paja i ja odlazimo polako Uskom ulicom, očiju uprtih u dotrajalu krezubu kaldrmu. Saginjemo se kod svakog pikavca i 'stavljamo ih redom u džepove. Pušimo već dugo, još od letos. ·Odmičemo polako napred, Paja ima bolju stranu ulice, tešim se time da kod Ribare ima uvek dosta pikavaca. Pri tome vidim vlažna, žuta, u brkove i bradu zarasla usta ribara i u jednom njihovom kraju veliki ugašeni pikavac. Kad naidie mušterija oni uvek ispliunu pikavac, uzimajući pune šake riba iz korita pred sobom i pokazuju ih, govoreći glasno i brzo. Pikavac ostaie da leži na mokrom betonu.

Idemo na Dunav. Već više od mesec dana odlazimo tako svakog jutra, zavlačimo se u opustelu polurazrušenu kuću kod Pumpe i pušimo. Posle čeprkamo sve do podne po smetlištima, tražeći stare krpe. Pred kapijom duvamo jedan drugome u nos: na vlažnom jakom rečnom vazduhu izvetreli duvan ne oseća se Više.

_- Teral -—~ kaže Paja,

Rastajemo se, ugovorivši sastanak Za Sulra.

Prešli smo Ribaru. Džepovi su nam puni izgaženih, vlažnih, poluispražnjenih pikavaca. Kad izadjemo iz poslednje ulice, pojurimo. Paja vodi. Hoću da ga dostignem, napinjem sve svoie snage, ali Paja odjednom zastaje i daje mi iza ledia znak ru'kom, zagledavši se u nešto pred sobom. Stižem ga.

— Zgrčeni, žućkasto embrio Pištoli-male, sa močvarnom 'ušećom pozadinom, peruta se pred nama na vlažnoj gustoj svetlosti sunca.

— Kuća!

— Kuća!

— Juče nije bila!

— Juče nije bila!

Zaboravljamo na pikavce, iznenadjeni ne progovaramo više ni reči. Žena kod kućerka se nakašlje, pogleda nas, pa produži da meša kačamak u loncu nad ognjištem.

Stojimo dugo nepomični, zagledani u tihi, jedva čuini rad žene oko naerenog blatnog kućerka koji se ne miče, koji ie java. Oko nje mile i bauliaiu dva mala deteta, hvatajući je za 'krajeve suknje, isprskane blatom .. .

Ne vidimo kako se do ovog kućerka diže drugi, pa treći, pa četvrti, kako se diže čitava mala ulica naerenih blatnih kućeraka, pa druga, pa treća, pa četvrta... Ne vidimo kako se nad našim močvarama podiže jezovito čitava ijedna blatna varoš, kako se s lupom otvaraju niske male bakalnice i kafanice, i kako se pred njima, u blatu, igraju deca. Ne čujemo cilik ciganskih violina u suton i večni, beskraini dečji plač:

— Ma-ma, ma-ma!...

Trčimo natrag, na Poljanče, prestižemo jedan drugog, za-

:dihani smo i crveni u licu od trčania.