Naša stvarnost

NAŠA STVARNOST

Hegelovo stanovište ie prema Engelsu „materijalizam samo po metodi i sadržini postavlien na glavu”, njegova pogreška. ono što treba da dokaže sadrži mu se u samoj pretpostavci. A klasna ideologija (čiji je Hegelov sistem produkt) najkonkretnije se manifestuje u njegovoj slavnoj rečenici u kojoj je istOvremeno inkarnirana i suština njegovog idealizma: „SVE, što je stvarno, razumno je, a sve što je razumno, stvarno je.

A šta zastupa Kantova „Kritika čistoga uma” u kojoi on razvija teoriiu sintetičnih sudova „a priori”, šta se krije iza niegove nesagledive „stvari po sebi” (Ding an sich)?

Kantova filozofija objektivno pretstavlja pokušaji odbrane najviših teoloških principa od napada eksperimentalne nauke. Njegova „stvar po sebi” znači mistifikaciju medjusobnog odnosa pojedinih prirodnih fenomena za čoveka i čovekovog odnosa prema njima. A tai isti stav prenesen na društvene poiave imao je kao neposrednu posledicu t. zv. „fetišizaciju” odnosa medju liudima koji su odnosi za njih uzeli fantazmagoričan oblik odnosa mediu stvarima.

Istu tu fetišizaciju odnosa medju ljudima oličava ona, danas veoma rasprostraniena ideologija muzičke umetnosti, čije su materijalne osnovice iste kao kod filozofskog idealizma, ideologija, koja van izražajnih sretstava muzike, izdvojenih iz njihove šire društvene ulančenosti, — ne vidi nikakvu svrhu umetnosti, pa muziku proglašava samu sebi svrhom. Ta muzička ideologija koja svoja izražaina sretstva negira kao sretstva i nasilno proglašava ciljem, inkarnirana je u poimu „apsolutna muzika”. Apsolutna muzika ie umetnosni vid filozofskog idealizma, — ona je istovremeno inkarnacija muzičkog idealzma. Kao umetnosna ideologija, apsolutna muzika odriče ona estetska merila vrednosti koja prerastaju okvire izražainog (tonskog) materijala muzičke umetnosti. Za nju su zakonitost fazvoja umetnosti i zakonitost razvoja njenih izražajnih elemenata, identični. Slično literarnom formalizmu, muzički formalizam ti. apsolutna muzika izdvaja melodiju, harmoniju, ritam i boju (ne menjajući njihove medjusobne odnose — odredjene zakonitošću umetničkog stvaranja) iz njihove konkretne povezanosti sa odredjenom -- opšte shvatljivom -- društvenom sadržinom (čiji su one izražajni elementi) — obmanjujući umetnika koji ih posmatra kao vrednosti po sebi i nagoneći ga da ih proglasi simbolima, sposobnim da kao izraz izvesnog gledania stvarnosti, zamene i nadoknade (u stvari učine suvišnim) —/ samo to gledanje. Tako se branioci apsolutne muzike zavaravaju ubedjenjem da je pravilnost i zakonitost odnosa izražajnih elemenata muzike, dovolian dokaz o sposobnosti muzike kao sretstva za misaonu i osećajnu komunikaciju mediju ljudima, usled — takodier pravilnog i zakonima podložnog — društvenog mišljenja i osećanja ljudi, kojima oni inače komuniciraju. Greška je samo u tome što ie dokaz i ovde sadržan već