Naša stvarnost

64 NAŠA STVARNOST

samo jedna žena, koja je htiela da se uda za onoga ko ijoj se bude svidio. To je sestra Leke Kapetana — „Roksanda dievojka”. Roksanda je svoju samovolju platila svojim očima, koje ioi je izvadio Marko Kraljević, i svoiom desnom rukom koju ioi je otkinuo i dao joj ju da je drži u lijevoi. Pjesnik naravno triumfuje, zaiedno sa Markom, na račun osvete lijepoi Roksandi. U poznijem eposu već se sreta više dievojaka i žena koie neće da podju za drugoga, sem za „onoga koga srce žudi”, koje od nevoljenoz čovjeka bieže volienome. Sestra bega Ljubovića bježi sa volienim mladićem od svatova, koji je vode starcu kKome ju jie brat dao, i svatovi viču „svi u glas”: Neka nosi soko prepelicu, neka nosi i jeste za njega! Kunina Zlatija, koju muž za devet godina nije „ni karao niti milovao”, piše maici da će se zbog toga, i zbog toga što njen muž „liubi robinje i krčmarice”, objesiti „o kapiji kameno. avliji”. Maika ie savjetuje da to ne čini, nego da pobjegne čovieku koji ju je „dvaputa u maike prosio”. Zlatiia posluša majku, preobuče se u muško odijelo, osveti se mužu za sve uvrede i poniženia, i udadne se za čovjeka koji iu voli.

U starom eposu, adekvatno odnosu feudalnog društva prema ljubavi, nema ni jednog opisa liubavnih doživljaia. U noviiem se već pojavljuju momak i djevojka koji „ašikuju”, liježu „u meke dušeke”, „momak stavlia ruke pod pazuhe”, momak ljubi dievoiku ,, dva i tri puta, da ko broji i više bi bilo”. Stari junak eposa radja se, dijeli megdane, ženi se, dijeli megdane i umire. Novi junak novog, novelističkog eposa doživliava razne zgode i nezgode, onako kao u životu i novelama. Sa jednim takvim junakom kladi se iedna devo ika „da spavaju da se ne diraju”. I naravno opklada propada. I naš junak i siutradan ostaje kod djevoike zatrpan dušecima (gdie bi heroi staroga eposa dozvolio da bude sakriven dušecima!) i čeka narednu noć, kada djevojka dolazi junaku, vadi ga iz dušeka i donosi mu Vvečeru. U starom eposu ne samo da nema opisa ljubavnih zgoda, nego nema ni opisa velike ljubavi čovieka prema ženi; žene prema čovjeku — nikako! Jedino svjedočanstvo o ljubavi, iako izraženo alegorično i kroz iedno osjećanje svojine nad nekom lijepom stvari, jeste žalost Gojka Mrniavčevića za ženom koju će mu uzidati u temelie grada: Imao sam od zlata iabuku, pa mi jutros pade u Bojanu. Mladii epos govori o silnoi liubavi zbog koje liudi ubijaju iedan drugoga, odlaze u haiduke, čeznu za dragom djevoikom i pate!

Na srpskim feudalnim dvorovima vladala je velika razuzdanost. Muževi su varali žene, a žene im nijesu ostajale dužne.? Ljudi su imali po nekoliko žena, često i vjenčanih. O svemu tome naravno epos ćuti. Pomenut je samo slučai knjeginie Mi. lice kojia je varala svoga muža, ali ne sa običnim čoviekom nego sa „zmajem od Jastreba”. Ovo pretvaranje ljubavnika u

• K. Jireček: Istorila Srba.