Naša stvarnost

DEMOKRATIZACIJA SRPSKOG EPOSA 63

tvoru svojega zatočenika -— feudala. Tek kada seljak dodje u zatvor feudala, kada se radi o natodnom pokretu za oslobodjenje, i o otkrivanju tajnih veza toga pokreta, tek tada epos opjeva mučenja Starog Vujadina i niegovo heroisko držanje na mukama: „Ne luduite, Turci Lijevljani!”

Feudalni epos, kao poezija neproduktivne klase, ne opjevava ni jednog svog heroja na kakvom radu. Taj dio eposa se uopšte drži potsmešljivo prema radu i radniku. Kada Marko posluša savjet svoje majke, da više ne živi od otmice i boja, nego od oranja, on uzima ralo i volove i ore — careve drumove, da bi dokazao maiki da plemić ne može orati kao svaki drugi otač, i da plemićsko oranje ima smisla samo ako se završi bolem. Do boja i dolazi, i Marko pljačka pobijedjene „careve delije”, uzima im „tri tovara blaga”, odnosi ih majci i potsmjehujući se radu i oranju, koji ne daju tako velike zarade, govori: „To sam tebi danas izorao”. Sestra Leke Kapetana više cijeni junaka kojega je rodila „sura kobila” nego junaka kojemu se ne zna rod „roda i koljena”. Miloš Vojinović ”sasipa zube u grlo” mehandžiji koji ga je smatrao seliakom i rekao mu da |e trebao donijeti sobom seljačku kopanju za vino, i da gaon ne može poslužiti „čašom pozlaćenom”. Miloš Obilić ne prezire vojnika kao vojnika, nego vojnika-zanatliju, vojnika-trgovca. Car Dušan ne može oženiti kneza Lazara „svinjaricom ni govedaricom”, itd.” Odnos drugog djela eposa prema radu je drukčiji: postoji mržnja prema radu zbog nečovječnih uslova rada, postoji težnja da se rad oslobodi tih nečovječnih uslova, i naizad, vodi se velika borba za osvajanje zemlie i ostalih uslova za rad. Inače, heroji mladjega eposa, bar prije nego odu u hajduke, argatuju uz kola i volove, oru, kose, rade kao „majstori” u gradu, čuvaju ovce. U Crnoj Gori naizmjenice haidukuju i rade seliačke poslove. U starijem eposu ljudi koji žive od rada drugih, mrze i preziru čovieka rada; u mladiem, ljudi koji rade, mrze i preziru ljude koji žive od tudjeg rada: vojvode, paše, trgovce, bogate poturice, poreznike, hadžije, age i begove. U vezi sa tim još nešto: u starijem eposu Miloš Obilić je simpatičan junak, jer skuplia uspješno od naroda carske harače.

Političko stanje jednoga društva (i ne samo političko), može se u mnogome prosuditi po odnosu društva i muškarca prema ženi. Rod feudalne aristokracije žena uglavnom nije imala nikakvih prava. Ta činjenica našla je svog odgovarajućeg izraza i u eposu. Žena je dio svojine koji se čuva, i pljačka. Žena mora da podje za pljačkaša, pa makar joj on ubio brata, oca, muža. Jevrosima polazi za Vukašina, koji je ubio njenog brata Momčila. Žena nema prava da ma šta hoće, da ma šta bira. Udaje se i ženi „po knjizi”, po naredbi ili savjetu. Pominje se

1 Vidi moj (nejasan po pitanju bugarštice) članak: Socijalna baza srpskog eposa”, Književnik, 1934. % K. Jireček: Istorila Srba.