Naša stvarnost

REORGANIZACIJA DRŽAVE 11

urođene mane. Nadajmo se ipak da će, okružena potrebnom: brigom, da se spase ova biljka tako nežnog zdravlja, a ipak tako: neophodna evropskom miru.

Nažalost, 6 januar 1929, dafum nasilnog ukidanja ustava od. 1921, počinio je fešku grešku u izboru fih, gore pomenutih, briga. Uobrazilo se da sloboda diskusije o problemima koji se postavljaju novoj Državi a naročito problema koji proizilaze iz razlika mentaliteta kod Srba, Hrvata i Slovenaca, o čemu smo mi malopre govorili, uz koje dolaze još i elničke i istoriske razlike između ove iri jugoslovenske grane, da je fa sloboda diskusije izazivala: fe probleme a da su oni, usivari, postojali samo u mozgu ambicioznih ili zavedenih infelektualaca, da narod ništa o fome ne zna, već se naprofiv, oseća u svim gledišfima kao jedna homogena celina. Prema tome, mislili su, dovoljno je, da bi se uništili ovi problemi, zabraniti siobodu mišljenja, taj uzrok građanskog razdora, lo jest ukinufi Ustav koji osigurava ovu slobodu kaojedno od osnovnih individualnih prava, što se i desilo odmah pomenutog dana. Na faj način se slivorio jedan novi prestup, prestup počinjen mišljenjem, prestup koji je već davno iščezao u modernim evropskim državama. Čovek se nije više usuđivao da sumnja u to da su sfanovnici nove Države bili jedna i ista i jedinstvena sušfasivenost kako u političkom, tako u efničkom pogledu. Srbi, Hrvali i Slovenci su bili prosto naprosto „Jugosloveni” fo jest „jedan jedinstveni narod i nacionalnost”. To je bilo proglašeno neospornom dogmom i čovek se izlagao progonima i vrlo visokim kaznama, ako bi sebi dozvolio da posumnja u ovu „aksiomu”. Takođe i ideja o jednoj federativnoj organizaciji države bila je prognana i ugušena: jedino politički unitarizam mogao je, razume se, konvenirati jednom etnografskom jedinsivu, koje su preistavljali Jugosloveni. Politički apsolulizam i diktatura koji su se vasposlavili u Jugoslaviji posle državnJg udara od 6 januara 1929, na mesto „stavnog i parlamentar–nog režima, slavili su sebi u dužnost, izgledalo je, da se ugledaju na fašizam i nacional-socializam koji zabranjuju da se ima u polifičkim i društvenim pifanjima drugo gledište i mišljenje nego ono: koje ima vlada: ljudi se nisu usuđivali da misle svojom sopstvenom glavom nego samo glavom vlade. Građani su imali samo fizičke, telesne glave, a privilegiju na duhovne glave imali su samo upravljači.

Ali stvarnost se požurila da osujetfi planove srpskih šovinista. Ono što su propustili da učine 1 decembra 1918 ofvoreno i neposredno, učinilo bi se sada na jedan prikriven i indirektan način. Stvarnost je istakla zafim nemogućnost shvalanja jugoslovenskih fanafika, to će reći onih koji su, iako su priznavali da jedna j ugoslovenska nacionalnost ne postoji, ipak verovali da je mogu slvoriti preko noć, pomoću jedne akcije Države u tome pravcu. Ovi su političari zaista išli suviše daleko u svojoj veri u snagu racionalističke melode: bez sumnje racio--