Naša stvarnost

POGLED NA NAS 165

No Beograd nije samo „grad koji ostaje” nego je i „varoš koja nastaje”. U tom procesu naslajanja ima mnogo i negalivnog i pozifivnog, ima mnogo foga šlo može da iznenadi, ogorči ili ražalosti; čitav je današnji Beograd u „prelazništvu”, koje istovremeno preislavlja i opasnosti i prednosti. Opasnosli od „prelazništva” ipak su veće od njegovih prednosti. Borba između „dobrih prelaznika” i „rđavih prelaznika” ispunjava beogradsku današnjicu. Prelazništvo je zahvatilo sva područja društvenog živola, uvuklo se je u svakog pojedinca, ispoljava se u svemu šlo se danas u Beogradu zbiva. Prekratiti što pre i šlo radikalnije to prelazništvo postavlja se kao neposredan zadatak čoveka beogradske živoine orijenlacije. „Po osećanju čoveka beogradske živolne orijentacije ima dva puta za odbranu od fog prelazništva; jedan je prelaznički smeh i prelaznička kriiika (zlo zlim); a drugi je izlaženje na viši plan, dakle moralna borba, vraćanje na samoga sebe, na svoje bolje Ja i na njegove zahteve. Jedan je put u neurasfeniju i plivanje niz vodu, a drugi u udar savesti, proliv bujice”. (st. 45) Razume se da je q. Janković za ovaj drugi način, za moralnu borbu; on i u ovoj svojoj poslednjoj knjizi ostaje dosledan svom moralu koji već dugo neumorno propoveda kroz svoje, skoro uvek nagrađene drušivene i političke drame a naročito kroz svoj po malo profetski esej Duhovna kriza današnjice. G.Janković nastoji da ubedi da se kroz moral najuspešnije rešavaju svi savremeni sukobi i olklanjaju sve savremene nedaće, a da je njegov moral jedino spasonosan.

Beograd, poprište sudara Istoka i Zapada, Balkana i Evrope, nacionalnog i socijalnog, demokralskog i antidemokrafskog, stalno je u obnavljanju svog ljudstva. Beograd je došljačka varoš, danas više nego ikada, i taj njegov došljački karakter uzrok je njegovom prelaznišivu, ali ipak svi fi došljaci moraju da prefrpe uficaj beogradskih slarinaca, i koliko budu asimilirani svaki od njih postaje beogradski čovek i prima beogradsku živolnu orijentaciju. U fom došljačkom i prelazničkom gradu ima dosta nejednakosli i dosta nepravde, priznaje g. Janković, ali je fo neizbežno, a sa jednog višeg stajališta donekle i opravdano. Sam urbanistički sklop i arhitektura Beograda oličavaju njegove društvene nejednakosli i suproinosfi. „U kapitalističkom stvaranju dobara sav višak ne pristiže baš čistom zaradom ili zakonskom kamatom, nego i mnogim drugim pulevima, naročito u ovako došljačkim sredinama kao šlo je naša” (st. 28), hila g. Janković da nam objasni, ali se odmah postara da nas i uleši: „Zadovoljavamo se fim šio je jedna nova lepola, sklad, simetrija, urbanska estelika poslignuta i što je ona ružna fasada u cenfru dobila svoj demanii. Čovek misli opštu misao, uživa nesebično u svom gradu i njegovom skoku, gordo kroči Rumunskom ulicom, recimo, Topčiderskim brdom, recimo... Ruglo Jatagan male i Prokopa iskupljeno je Medecinskom varoši, promašenost Voždovca skladnošću Topčider” skog brda, neurednost perilerije Pašinog brda ili Čukarice, uređenošću Profesorskog grada ili Neimara”. (st. 28 i 30).Moral za