Naša stvarnost

164 ĐORĐE DANIČIĆ

deferminirano i prirodom, ali da istovremeno deluje i na nju samu, i da dakle razvija i svoje specifične snage koje uslovljavaju istorijski razvoj. Ljudsko društvo i ljudska volja nisu samo uključeni u „istoriju ljudske kobi”, već dobrim delom oni i stvaraju fu ljudsku kob. Istorijski razvoj čovečansiva zavisan je prvensiveno i pretežno od drušivenih snaga, a fo nikako ne znači da se fime poriče svaki ulicaj na ljudsko društvo. Ali pošto je kod g. Jankovića sve obrafno, pošlo je njegovo shvalanje istorije idealističko i mističarsko, on nužno mora istorijskim činjenicama na koje se poziva da daje smisao koje one nemaju i da ih fime od stvarnosti preivara u fikcije. Istorijska meloda g. Jankovića pokazuje se kao prividna mefoda; fo uopšle više nije nikakva naučna metoda, već je proizvoljna idealistička refleksija pomoću koje može da se „dokaže” sve što se zaželi — a g. Janković se zaista frudio da dokaže mnogo foga. No fakva „meltoda” prvensiveno dokazuje svoju nenaučnu proizvoljnosi, koja inače po svojim pobudama i po svojim namenama nije slučajna, a još manje bezazlena i bezopasna. ;

Pre nego šlo podrobnije pređe na beogradskog čoveka i njegovu živofinu orijenšaciju, g. Janković ocrtava jedan „prosek kroz Beograd”, kroz njegovu prošlost i sadašnjost. Kroz vekove bogafa i burna prošlost Beograda nagoni g. Jankovića da usivrdi da je Beograd ,, grad koji ostaje”, večni grad koji je uvek odolevao i odoleva još uvek svim najezdama koje su dolazile i dolaze proliv njega. „Snažna prirodna sila, geopolilička nužnosi namefnula ga je oduvek ljudima i događajima. Ona ga nameće i danas kad je slobodan u središtu savsko-dunavsko-vardarsog pula i kad je i politički osigurao najširu morfološku vezu sa onim Hllom koje sačinjava glavno pozorište naše istorije. iz planinskih masiva, oko kojih smo se uvek održali, on je kao poslednji ošlri klin tog gorštačkog samoodržanja, zaboden u ravnicu”. (sl. 19) Beograd je, dakle, jedna „geomorfina snaga” čijoj je „hladnoj zapovesti” podvrgnut beogradski čovek. Zalo nas i g. Janković ozbiljno i zabrinuto upozorava: „Ko ga ima, ima mnogo. Ali mora da ga budno čuva”. (st. 20) Ovo već sasvim jasno odaje idealistički postupak g. Jankovića, i fo prilično primitivan i naivan. Površna jednostavnost idealističkog postupka nikako se ne ublažuje, ako se pokuša da se nadopuni kalegorijama geopolitičkog tumačenja društva i istorije, jer i samo geopolitičko shvatanje pored svog prividno malerijalističkog oblika u suštini je idealističko i preistavlja jedan prikriven idealizam u društvenim naukama i u istoriji, slično kao što fo u filozofiji pretstavljaju, na primer, pozifivizam ili pragmatizam. | fa mešavina primitivnog idealizma i njegovog nešto rafiniranijeg geopolitičkog uobličenja curi iz svih izlaganja g. Jankovića, curi kao gnoj iz neizlečive rane kakva je u istini jedna ovakva naopaka i nazadna mudrost, koja je toliko kužnija i olrovnija što neće da ostane samo mudrovanje već po svaku cenu hoće da postane jedno od sredstava određene društvene i političke delatnosti.