Nova Evropa

kuda je. Da li znači franak, liru, drahmu, ili dinar, I onda nastaje računanje, sa grotesknim smehom, sve u stotine, Ipak su odrpani, Jednako prelazimo preko mostova, Težak i ogroman mrak arsenala zadržava kola i konji polaze u korak, Dole, u dubini magle, osećam vodu, Sve je mokro, On mi se medjutim jednako jada. Mirnim glasom, Broji, Govori o hlebu i ne mrzi nikog, Njemu je sve jedno. Nema dece, Ja ба jedva čujem, Uskoro zatim, pred zoru, dobio sam sobu, |

Sve je tako smešno, Jedan mali crnac, u zlatnoj kapici, čeka me kod stepenika. On upravlja liftom. Gore, u trpezariji, i protiv zakona, još blješte svetiljke, Stranci, i polasvet, koji je u Beču, oduvek, malo dobroćudan i familijaran ; a sad, odkada je u njemu puno devojaka i žena iz »srednjeg, i činovničkog staleža«, još više, Mnogo bosanskih trgovaca,

Njih sam docnije sretao na hodniku u svilenim pudžamama, kako prate dame i govore tiho: »bitte, bitte«. Sećam se, pre rata, oni su nosili obojke, Kad sam stigao na drugi sprat, baš je zazvonilo zvonce, Dotrča jedna sobarica i pogleda broj, uzvikne nešto i na to potrčaše i sa desna i sa leva. Kroz ceo hodnik hori se: »>der Grieche Išutet, der Grieche Išutet«,

Sutradan sam pošao poguren po ulicama, Nebo je žuto i maglovito kao nekad, u ona jutra u kojima sam, po tim ulicama, pro-_ ćerdao svoju mladost, Kraj mene prolaze odrpani ljudi, Oni mi više ne smetaju. Medju njima ja sam poguren idem iza gomila seni onih bezbrojnih dugokosih djaka, koje sam, u onakva jutra, nekad “davno, tuda sretao, Kako je smešan sad taj grdni grad koji nam je oduzimao rumenilo sa lica. Pradeda, deda, otac, i ja, svi smo tu izgubili veru i jasan glas, I danas, kad je to prestalo, ja vidim da je svejedno govori li se glasno ili umorno, Ja mirno idem za бопиlom sena koje su tuda prolazile u ovakva zimska jutra, Naši djaci se uvek vraćali u zoru kući, Drveće, tada, i sad zarumeni, ali nema više onih koji stoje, gologlavi, pod njim, mlataju rukama i Sovore o socijalizmu, Dugi i bledi Dalmatinci, koje su, često, izdržavale punačke gospodje, odoše, Nema više ni Banaćana koji nose svilene čarape, Ostali su samo trgovci, koji su svi rumeni. Oni sad svi ručaju u Bristolu, i posle pečenja štucaju, Posle jedu groždje; momak im ga donosi, dovikujući glasno dami u uglu koja, sred bezbrojnih čašica i flaša, sedi i beleži: »Trauben, fdr Tisch No 2, Jugoslawen«, A napolju pada sneg, i još uvek prolaze dame sa polugolim grudima, uvijene u krzna, Ali ne šetaju više tuda oficiri, Retko ako koji prodje, Oni, sad, sasvim, liče na poštare; sablju nose visoko podvezanu, ona ne zvecka više,

Tako prolaze dani, Išao sam da vidim zelene sfinge i zamrzle basene u dvorcu Belvedera, Tamo sam, nekad, u proleće, mislio da je ljubav tužna stvar. Prodali su sve goblene koje su ćesari pokrali i pokupovali po Evropi; ipak, teško da će im to popraviti krune, Mislio sam da ću se u gorostasnim muzejima odmoriti, pod rumenilom Ticijana, Našao sam velike, prazne zidove, Najbolje

76