Nova Evropa

nema nikakvih čvrstih osnova, i da se naša kultura razvija više DO inerciji nego po nekoj unutrašnjoj sili iz sebe, To uverenje je počela da se širi, I navelo je. mislioce raznih naroda da se približe gordoj zgradi savremene naše kulture; ali, približivši joj se, oni su konstatovali, da ta zgrada nije drugo do fata morgana i prizrak, U opsežnom delu Osvalda Špenglera »Der Unfergang des Abendlandes« (1921), u predgovoru prolesora Esterajha (Oesterreich} ka vrlo zanimljivoj njegovoj knjizi »Der Okkultismus im modernen •Weltbild« (i920, 1921), u neobično interesantnom članku ruskog profesora E. Spektorskog »Kriza Države« (»Ruski Zbornik«, 1920), u knjizi Necla (Notzel) o ruskoj literaturi, itd, svugde se sretamo sa nemirnim uzbudjenjem oštrih posmatrača: da našoj kulturnoj epohi, ako se ne ispuni unutrašnjom i prave vrednosti sadržinom, preti propast, Istina je, da se takvi opominjući glasovi čuli i ranije, s vremena na vreme. Dosta je napomenuti literaturu takozvanog »Fin du sičcle«, o kojoj postoji vrlo dobra sintetična Кплба kijevskog prolesora Giljarova »Svetska Bol; ili romane Шетапза (Hyismannsı, ili neka dela Pjera Lotija, kao »Galileja«, »Jerusalim«, — pa da se vidi kako su u atmosferi materijalizma i bezverja tugovali najbolji ljudi, No i samom materijalizmu je počela pretiti katastrofa: profesor Julije Volf (\/olf) izdao је 1912 godine zanimljivo delo »Die Volkswirtschaft der Gegenwartl undder Zukuntit«, u kojoj kaže, da prirodna blaga zemljina nesamo da nisu neiscrpna, nego da su, naprotiv, u znatnoj meri već iscrpena (ugalj, gvoždje, itd.). A takodje 1912, čuo se odjedared jedan pravi krik duše, istrzane životom koji grabi jedino za novcem, viašću, i larmom popularnosti, krik u knjizi »>La France de demain« čijem autoru, na žalost, ne mogu u ovom trenutku da se setim imena.

Može biti da u »analogijama« Špenglera ima i takvih koje se samo čine analogijama, i da su mnogi njegovi zaključci tendencijozni: može biti da. u čežnji za idealom, mnogi najbolji naši savremenici i preteruju kad govore o duševnom mraku oko sebe, — ali, eto se čuje glas čoveka iz druge kulture i sa drugom psihikom, čoveka sa neobično silnim i svetlim umom. Mislim na filozofa i pisca Indije, Rabindranta Tagore, čija knjiga »Nacijonalizam« predstavlja surovo optužujući akt protivu sve laži našeg današnjeg života, strašnog u svojoj očidlednoj besciljnosti, Mesto mnogih strana, ograničiću se na jedan citat: »Verujte mi, i budite s tim načisto, da teška Копstrukcija savremenog progresa, koja se drži željeznim kvakama koristi, a kotrlja po pruzi sujete, neće dugo trajati, Van švake je sumnje da: će doći do sudara, jer, krećući se po pruzi organizacija, konstrukcija ta nije u stanju slobodno birati sebi put, i ako kad bilo isklizne sa pruge povućiće za sobom ceo voz. A doćiće dan kada će se survati, i, pretvorivši se u gomilu ruševina, postati ozbiljnom smetnjom svetskom saobraćaju,« Та misao o neizbežnoj propasti kulture, koja »sama u sebi nosi svoje prokletstvo«, stalno zanima Tagoru, Misao, uostalom, nije nova. Ruski pisci, Dostojevski i Tolstoj, već su davnopretskazivali krah savremene kulture. Tolstoj je pozivao ljude, da

158