Nova Evropa

na policaj Odvjetničke Komore u Ljubljani, obratilo se je (dopisom od 23. novembra 1918, br, 243/18) na tadanju hrvatsko-slavonskodalmatinsku vladu, Odio za pravosudje u Zagrebu, sa upitom: da li je ona sporazumna s time, da do jedinstvenog, zakonskog uaredjenja odvjeiništva za čitavu državu, bude dozvoljeno odvjetnicima sa sjedištem u Sloveniji zastupati stranke i pred hrvatskini sudovima, i obratno, 10, decembra 1918, hrvatska vlada, Povjereništvo za pravosudje (pod br, 19601) odgovara, da iako načelno usvaja stanovište i predlog ljubljanske Odvjetničke Komore, ipak drži da bi najshodnije bilo, da se sa raspravom o tom pitanju počeka dotle dok se ne razjasne i ne urede državopravni odnošaji pojedinih pokrajina naše drzave, jednih prema drugima, a tako i njihovi odnošaji naspram cijele države, te završava riječima: »o konačnom državnom игедјепји ovisiti će i uredjenje raznih pravnih odnošaja, a prema tomu imati će se urediti i institucija odvjetništva, s time i pitanje prava zastupanja odvjetnika«.

Tadanja hrvatska ујада ођгамабаја је ovo svoje stanovište ovako: »Pravo zastupati stranke jedno je od najvažnijih prava odvjetnika, koja im pripadaju pri izvršivanju svog odvjetničkogs zvanja, Za izvršivanje pak odvjetništva u Hrvatskoj i Slavoniji zahti„jevaju se drugi uvjeti nego li za izvršivanje odvjetništva po slovenačkim krajevima, (U Hrvatskoj i Slavoniji odvjetnička praksa fraje fri, a u Dalmaciji, Istri, i Sloveniji, sedam godina.) Ti uvjeti različiti su napose i u pogledu kvalifikacije odvjetnika, u pogledu teoretske i praktične naobrazbe, koja imade glavnu svrhu da odvjetnil upozna, i valjano uporabi, zakonske propise koji vrijede u zemlji u kojoj će stranke zastupati. Poznato je, medjutim, da se ti zakonski propisi po slovenačkim krajevima, i na području civilnog i kaznenog prava i na području finansijalnoš i upravnoS prava, u mnoбот čemu razlikuju od zakonskih propisa koji vrijede u Hrvatskoj i Slavoniji, tako da će biti malo odvjetnika, i ovdje i ondje, koji bi fe zakonske propise svestrano i temeljno poznavali, ili koji bi ih poznavali bar u tolikoj mjeri da bi im se moglo dati pravo da zastupaju stranke na oba pravna područja.«

„ Na tome je negativnom odgovoru hrvatske vlade, dakle, ostalo: državopravna ograda morala je i u ovoj oblasti javnoga života da bude mjerodavna, i da ostane takvom sve do dandanas, dočim je medjutim čak i Austrija zajamčila reciprocitet odvjetnicima iz Dalmacije i Slovenije (zakonom od 6, februara 1919, br, 95), a Slovenija i Dalmacija sa svoje strane skoro jednovremeno onima iz Austrijske Republike (za Dalmaciju, naredbom pokrajinske vlade od 5, novembra 1919, br, VI, 1430/19),

*

Nego, još je jedno slično pitanje nastalo povodom primirja sklopljenog 2. novembra 1918 izmedju bivšeg vrhovnog austrougarskog vojnog zapovjedništva, Antante, i Sjedinjenih Država. To je pitanje o odvjetnicima i bilježnicima koji su vršili praksu u dijelovima bivše Monarhije, koji nijesu pripali kraljevini Srba, Hrvata, i Slovenaca,

156