Nova Evropa

ali koji ipak neprestano lovi ono nešto što kod ih porodica ima, a u njega nema ; i koji, kad se najzad srce iskreno okrene od svih sujeta i naduvenosti — dopuzi, s poniznom molbom, sa šarenim frakom, i s nesudjenom svatovskom tortom, do sirotinjskog ognjišta i skrivenih njegovih cvrčaka, i moli za zajednicu i krajičak sreće ,..

Ali što vam sve to pričam, Ima li koša да пе zna Dikenzova »Cvrčka«!,., Da, kao i u priči, bilo je i na pozornici u dva tri maha malo razvučeno i dosadno; malo nas je dohvatala sumnja : hoće li se završiti a da ne bude one velike, dominantne, snažne note, kojom Hudožestvenici umeju udunuti u dušu »nastrojenije«, Као što Bog ume udunuti u stvar dušu. Na kraju, znate već kako dolazi, sirotinja oberučke prima gospodara, od darovane sreće još rastu krila sreći, zahvata zanos, razdraganost ulazi u noge i u ruke, radja se tanac, Slepa devojka zaboravlja razbijene snove, grabi neki starinski instrument, i odjedared, svi se vrte i plešu, svi, gracijozni, truntasti, zdravi, bolesni, stari, mladi ; igraju prvo noge i ruke, pa glave, pa osmesi, pa misli, i onda — biva malo tiše, malo se i smrkava, pomalo se umorene grupe lelujaju u pozadinu, umiru arabeske tela i gestova oko ognjišta, i najzad, još ona, još samo slepa devojka, u jednoj andjelskoj lepoj i blagoj liniji; još malo, eto će sad 1 опа zamaći — kuda ćete, ostanite, idrajte! Mrak — cvr Cvr iskače bledi lik Dikenzov da spusti zavesu, i da još kaže — šta ? niko ne zna, ne sluša, svi se drže za glavu, žmure,

Šta je to bilo ? Šta nas guši ? Gde je umetnost ? Mogu li se zvati

cvrčci? Može li se tapšati Dikenza?.... Ah, ta to su oni, Studijci, deca ruske krasote, duševnosti i snage!.... I onda udaramo i vičemo kao sumanuti, još, još, dok ne malakšu i grlo iruke.... A na ulici, na

svežem zraku, ponovo skaču razdraganost i zanos, Znate li šta, vi, deco lepote i čari! Što biste igrali Čehovljevu »Č a jlk u«, i starovremsku romantičnu priču engleskog sanjala i pričala, i strašni roman Dostojevskove »Braće«? Napravite, čudotvorci, još veće čudol Igrajfe »Oče Naš« u tri čina, Igrajte, u pet činova, onu strofu kineskog pesnika:

Podignem glavu — pogledam u jasni mesec, Spustim glavu — mislim na cilj svofa puta . , .,

Sutradan, bio je »Erik XIV«, kralj švedski i kraljevska uloga mladog umetnika M, Čehova, delo Strindbergovo, a još mnogo više delo moskovskih Studijaca i najdarovitijeg člana njihove trupe. Erik je tragično ništavilo, Običan čovek kraljevskih živaca, Bedast, nemoćan, kukavica, histerik; i zatim tiranin, junak, biće od srca, prijatelj jednostavnih, i žrtva onih kojima je verovao, Komično strašilo, Pogan mučenik,.., Nešto se u Eriku pravilno opire mrtvacima prošle generacije, kraljici-materi, krutim dvoranima i plemićima; ali to nešto nije samo mladost i ljubav za proste ljude, nego i kapris, i ljubavni odnos sa Karenom, seljankom, koju voli i od koje ima decu, i okolnost da za njega vlada i intrigira Person, čovek niskog

48