Nova Evropa

se ne daš domašiti ni posredstvom зида, ni putem neposrednog osećanja sveta. Jer ono što postoji, nesamo da se stvara nego je nekad i odnekud poniklo, Apercipujući ideje-forme post rem i in re, mi na ovo ireće i ne pomišljamo. Mi se ne sećamo Tvorca, iliti — drugom rečju — prvobitnog bića. Mi uzimamo ono što jeste, kao fakvo, — ono je za nas samo po sebi, Skolastičari bi tu rekli, da mi mislimo samo o tvorevini, I nisu li oni bili u pravu Ooptužujući mnogobošce 1 atejiste, a uzgred i pantejiste, da su proslavili tvorevinu više nego Tvorca, i da u svojoj zaslepljenosti ne vide i ne razumeju da ideje-forme, koje se apercipuju iz onoga što jeste, nisu ništa drugo do odsjaj drugih, večnih a ne prolaznih, nekada rodjenih ili prvorodjenih, ideja-forama ante rem, ft, J. ideja-forama koje pripadaju Tvorcu, iz nješa proizlaze, i u njemu se nalaze? ..,

Misliti o tvorevinama Lava Tolstoja, u svetlosti skolastičke mudrosti, nije samo potpuno dopušteno nedo je i neophodno. Takvo gledanje na Getea ili Viktora Iša bilo bi suvišno: oni su živeli i izradili svoj osećaj sveta u doba kada se skolastika bila uspavala, ležeći zakopana po grobljima velikih i malih knjižnica u vekovnoj prašini starinskih rukopisa i inkunabula, Nju je zaboravilo bilo i samo prosvećeno čovečanstvo, Ni najljubopitniji čitaoci knjiga nisu dodirivali njenih tvorevin4; čak i teolozi nisu pokušavali da sebe prinude da prodru u njene fajne, A oni medju njima koji su se sećali velikih monaških redova, postavši njihovi sinovi, naprezali su oči i sa sočivom u ruci proučavali su starinska pismena, nasledjena od ranijih vekova, pa su tražili puta i načina da ih ponovo izdadu za šire krugove ljudi zauzetih bogoslovljem, Sasvim drukče stoji stvar sa Lavom Tolstojem. On spada u onu kategoriju ruske misli koja je, kao što je to sada običaj da se kaže, stvorila rusku svetovnu teologiju, Gogoljeva »Pisma prijateljima«, kao i tajno pismo Bjelinskog njemu, koji su predavani iz ruku u ruke, i radi kojih je Dostojevski pretrpeo Golgotu smrtne osude i robije, završavaju jedan perijod u istoriji ruske književnosti, Pedesetih godina počelo je onda novo doba, ono koje je proslavilo ruski genije. Istovremeno dvojica, jedan koji se vratio sa robije i iz progona, a drugi iz Krimskog Rata, Dostojevski i Tolstoj, udarili su temelje ovom perijodu, i dali su mu svetski sjaj, Obojica, i mučenik i bolesnik duhovno i fizički, epileptičar, koji je ponovo prošao u svojoj mašti kroz sve strahote robije, Dostojevski, i spolja tako srećni, veseli, upućeni u sve radosti života, izabrani medju izabranima, Lav Tolstoj, nisu se zadržali na svojim duhovnim istraživanjima, na pragu Hristova Hrama, kao što se to činilo na Zapadu, gde je kroz četvrt veka na njih čekalo

294