Nova Evropa

veliko priznanje, Termin »traženje Boga« pojavio ве mnogo kasnije, kada je Vladimir Solovjev počeo sebi da krči put kroz бази šumu tadašnje nemačke filozofije i ponovo oživelog platlonizma za crkvene oce i zaboravljene probleme teologije, Ali je baš Dostojevski i doveo Vladimira Solovjeva k ovakom shvatanju cilja i smisla lepe književnosti, koje je nekad Petrarka, prorok Preporoda, nasledio od skolastičara, I pesnici su, reče Petrarka, na svoj način teolozi, Vladimir Solovjev dokazivao je, da književnost ima verski značaj. U jednom svom pregledu ruske estetike ja sam pokušao da pokažem, kako ruska lepa književnost, rodjena Pedesetih Godina, a koja se samostalno razvija do naših dana, ukoliko je zbilja različna od zapadne, kao da počinje s unošenjem smisla u umetnost od samog početka, U njoj se oseća nešto primitivno što potseća najviše na ljude Srednjeg Veka, ili čak na one iz prvih vekova hrišćanstva, Zato je ona u isto vreme 1 najivna, kao kakva estetika bez estetike,i u isto vreme duboka, jer teži da udje u hram, u teoloSiju, u mistički osećaj sveta, Tolstoj je ovo shvatio, iako jedva da je znao išta o skolastičarima, Nije jasno takodje ni da li je on mnogo poznavao crkvene pisce; ali je on snagom svoga genija, bacivši anatemu na titane celokupne zapadne poezije koja je nastala posle Preporoda, hteo da se od nje odvoji; i baš polazeći od tih svojih maglovitih, da kažemo odredjenije, najivnih misli, on je okrenuo ledja svojoj majstoriji, svojim »najvećim« delima, kako ih je nazvao kritičar. » imes«-a. Najivno je priznao pravo na opstanak samo pričama i žitijama svetih, i sam je počeo da izmišljava priče i pričice nalik na one kojih ima tako puno u svakovrsnim srednjevekovnim »Prolozima«, »Pčelicama«, »Smarag8dima«, U njemu kao da je vaskrsnuo Srednji Vek, On je, u svom napola feudalnom vlastelinskom načinu života i aristokratizmu, kao i u svom uprošćavanju i u podvizima koji liče na život svetog Franje Asiskog, a naročito u svom ponižavanju, nalik na Sv, Aleksija, Čoveka Božjeg, u vlastitoj kući, pred živom ženom; samo što se Tolstoj nije udostojio čudesa, niti je ostao nepoznat, što bi mu olakšalo podvig i donelo jednostavnosti, nego je zapao u nemogućne kompliciranosti, od kojih je pošao da umre tražeći skloništa, ali ga nije našao,

Apercipujući ideje-forme, kao svaki umetnik, nesamo post rem nego i in re, nesamo racijonalistički nego i ulazeći u dubinu, Tolstoj se, baš zbog ove osobine koja ga približuje Srednjem Veku, nije zaustavljao, i nije zadržao svoj osećaj sveta u granicama čisto čovečanskog. Tražio je I vorca rasmatrajući tvorevinu, i zaista je sve više i više mističnom postajala njegova apercepcija ideja-forama ante rem, u svojem primarnom od Boga i u Bogu tajanstvenom postanku, Zar je ikad Tolstoj prestajao da veruje u Boga; zar nije, naprotiv,

295