Nova Evropa

bio potpuno tudj. Tako je on postajao i u mislima i u postupcima sve oholiji, sve više i više usvajajući racijonalistički način mišljenja i izlaganja. A onda je udario svetogrdjem nesamo na Šekspira nego i na sama sebe, Strašno je to kazati, ali isto to preti svakom verskom učitelju, a naročito osnivačima nove vere: osećaj sveta, izoštren na pojmovima post rem, uvek hoće da obuhvati i ono što nije pristupačno, Jer Je ante rem. Tako se pričinilo i Lavu Tolstoju, sasvim na isti način kao nekad оси тодегпобв racijonalizma Kantu, da je Carstvo Božje u nama samima, jer Je Bog — dobro. A dobro je kategorija etike, jedino mogućno priznanje smisla Bogda za svakog ko polazi od osećaja sveta post rem, Lt. J. od isključivo ljudske, racijonalističke predstave o Bogu,

Na sva ostala Imena Božja — uzimam svesno ovaj izraz Pseudo-Areopašita — Tolstoj Je zaboravio. Bog-tvorac sveda vidljivog i nevidljivog, kao da se sakrio iza zavese čovečanstva nepristupačno8 spoznaji, izgubljenog u sutonu svojih kratkovidih sudova. Sva ta imena — kao svojstva: Svudaprisutni, Preblagi, Svemogući, Svevideći, postala su rečima koje su odavno izgubile smisao, Istodobno su i moral, kao naročita kategorija svesti, uzalud pokušali izvesti iz korisnosti, Nisu uspeli, Pričinila mu se i suviše strašnom ovaka propoved. Da ljudi zbilja ne poveruju da nema razlike izmedju koristi i dobra? Pa da ovo ne ugrozi javni poredak? Onda je ostavio Bogu jedno ime-svojstvo, i nazvao Ga — Dobrom, t, j. tvorcem takvog poretka medju ljudima iz kojega će proizaći vlast i protivu silnika, i moći će se izaći na ulicu bez straha da se nastrada ili da se bude opljačkan; pa čak postoji nada da će se, u slučaju nesreće, neko starati o tebi, i to nesamo izvlačeći ti iz džepa nešto novaca, nedo ı sasvim zabadava, iz čistog srca, ı negledajući na časovnik, i da će raditi u tvoju korist, pomoći tebi u tvojim svakidanjim poslovima i brigama, Kao nagradu za ovakvu vrlinu, mora ovaj Dobrom zasićeni dobročinitelj osetiti, da je »Carstvo Božje u nama samima«.

Ali stvar Je u tome, da Carstvo Božje гаје зато и пата, | nego da je i izvan, L ј. ц svemu onome što nije pristupačno samom sudu, u onom večnom slvaranju, u koje su na čudan način posumnjali dva velika racijonalista, Dekart i Kant, Neposrednim proniknućem, koje sudi samo detinjasto najivnom svešću, apercipirali su ljudi, medju njima i Dekart i Kant sve do svoje smrti, ideje-forme, živeći u stalnom i neophodnom, sasvim noizbežnom, dodiru s ovim čarobnim svetom van nas, t. j. sa svima tvorevinama božjim, Koliko je poznavao i voleo Lav Tolstoj božje tvorevine, a najviše one koje su bliže Bogu, koje nisu stvorene od ljudi u gradovima naročito odanim zabludama i oholosti; koliko je voleo prirodu jednostavnu i dirljivu, koja je neposredno izašla iz ruku samog Tvorca! Ali je trebalo samo

297