Nova Evropa

da počne suditi, baveći se teologijom u kantovskom duhu, t. j. racijonalistički, u strogom redu, logički — i gubila su se imena -— svojstva Božja, |

Jedno ime Božje, koje spominje Pseudo-Areopagit, za nas je od naročite važnosti; to je ime — lepota, A lepota umetničkih dela jeste samo odblesak odbleska, Zato je Dante i rekao za umetnike da su »rod Bogu« (»del Dio quasi nipote«), što nastavljaju stvaranje, Niču ljudski stanovi i javne zgrade, grade se hramovi, i ne može čovek da dovoljno ulepša Božji Dom {Psalam Davidov XXV); Srade se suvozemni i vodeni putevi. Nema granica umetnosti graditelja i mašinskih inžinjera, umetnika sviju škola i stila, jer su oni upoznali ideje, forme, zakone i osobine božjih tvorevina. Ali, jesu li oni nadmašili njenu lepotu? Zar ne sija iznad sviju ljudskih tvorevina lepota neba i mora, šuma, planina i stepa i šarenilo proletnjeg cveća u nenadmašnoj ljupkosti? Tek plašljivo poneki od racijonalista, govoreći o tajnama lepog, bio je toliko drzak da je lepota tvorevina genijalnih umetnika stavio iznad lepote prirode. Takve su misli uvek bile zablude; i uvek se nekako samo po sebi ispostavljalo, da je najutančanije stvaralaštvo čovečanstva tek samo odblesak zaista primarne lepote božje tvorevine, da se kod nje učinilo i nju ponavljalo, pa otuda i sama imitacija, tačnije upoznavanje njena savršenstva koje dobija ime lepos. Ali njeno upoznavanje, zar nije Jednako sećanju na lepotu koja je dobila odsjaj u tvorevini, t, j. u lepoti Tvorca — u večitom primeru lepote, Čak i oni mudraci koji samo suhoparno sude, bez ikakve nade, osećali su oduvek težnju da postignu jedinstvenu lepotu, zovući je Idealom, prećutavši u svome sećanju Туогса.,

Svest o idealu ostajala je maglovita, pa se udruživala i onim što se ne d4 upoznati. Zato, pomno proučavajući osećaj sveta post rem, racijonalisti su se trudili da definišu osećanje lepog, i ono se pojavilo kao ugodnost, prijatnost, bez cilja, ali koja ipak odgovara cilju, tako da su oni ovu celishodnost obeležili kao refleksiju — očekivanje iste ugodnosti, Lepota se javila dakle, kao rezultat naročitog suda o tvorevini, ovoš puta uključno sa tvorevinom ljudi, t. j. sa proizvodima umetnosti, Lepota se podrazumeva jedino u njenu subjektivnom, ljudima svojstvenom osećaju sveta; medjutim, ne zna se, da li ona postoji iza svesti in re, ili in entitate, tj. in realibus. Teolog, u kantovskom duhu, Lav Tolstoj, počeo je da lepotu shvata sudeći, t, j. polazeći od racijonalizma, i tu se završio njegov »sveti greh« U tome je sveti greh Lava Tolstoja kao umetnika, Primivši, da je lepota samo zadovoljstvo koje spada u osećaj sveta post rem, on je pošao i mnogo dalje, i priznao je kao lepotu samo uži-

298