Nova Evropa

se i izdiže nešto ftajanstveno, bezimeno, nešto što ti je svakog trenutka tako blizu a ipak tako nedostiživo daleko —: tu је svud unaokolo bila domaja prognanih slovenskih bodova, koji bi se bili, na kraju krajeva, ipak odomaćili ispod planina da ih nisu kruta, moderna načela prerano progdnala iz novoga raja.

Bohinj, to je taj raj starih slovenskih bodova. Svaka stopa i nehotice te pofsjeća na njih, i ne vjeruješ da ih više nema u blizini. Svakog časa ih očekuješ da se pojave iz zelene šume, ili da se dignu iza valovitog žita, A njih nema niotkud, i кек розгед рјеуајшбеб хабогзкоб 2уопјепја зрохпа5 да :ћ odista više nema... Raspršili su se u beskonačnost i ostavili su iza sebe samo. svoj — гај...

2.

Sunce sija i smije se dobroćudno, visoko za obroncima koji okružuju sinju Komnu, Sočne planine zrače svoj miris što ga udiše Ктуауостуепо ђБизепје ро gSrebenastim brežuljcima, pokrivenim sunčanim zrakama. Zvončići blaga zveče, tu i tamo zazivlje pastir i spušta se, upirući se o dug, okovan štap, po kamenom obrežju. Triglav se izdiže uporno u modro mebo, i sve više se zavija u sunčami prah koji neka nevidljiva žarka ruka nemirno prosipa iza glatkih stijena,

Vrela žubore čudesnim žuborom, srebrno, a ipak tako kao da zveče dukati, ili kao da medju bujnim busenjem govore glasni stihovi koji se javljaju u duši zadivljenoga pjesnika, kojega je Bog pozvao u planine. I svi ti stihovi vezuju se u spjevove, spjevovi se nižu u melodijoznu cjelinu, koja pjeva oko tebe tužnim a ipak tako usrdnim glasom, Baumbahova pripovijetka, Komna oživljuje, djavolčići prebrojavaju svud unaokolo žute dukate, vile se smješkaju, a modre oči im gore u čudnom sijevanju, Pastirima je tijesno pri srcu i divlja čežnja ih tjera и пајзЕтоу је богзке Rkutiće, da traže tamo svoju ljubav, Pastirice su uznemireme i sanjaju o drskim trijentskim lovcima, koji se ne boje vilš i divljega Жафогоба. Ljubav bohinjskih djevojaka je vjerna, — utjehu nalazi u vlastitoj smrti nad mrtvim truplom зуоба Фгабоба,

I Baimbahovi stihovi odzvanjaju posvud oko tebe i prate te po svim gorskim putevima, Njemački pjesnik hodao je ovdje unaokolo kao da je u Bistrici ili u Srednjem Selu kod kuće. Našao je posvud pravo raspoloženje, pa nije čudno da je ispjevao pravu himnu Bohinju i njegovim stanovnicima. Nije bio tudjinac, i krivo je ako mu se prebacuje da je kao tudjinac ukrao iz triglavskog kraljevstva najljepši biser te ga prodao daleko gore tamo u svojoj domovini, Biser nije vrijedio, i nijedan domaćin nije ga ni pogledao, jer da nije umio brusiti, Strani pjesnik pokazao Sa je medjutim svijetu u pravoj boji, i

284.