Nova Evropa, Jul 26, 1935, page 40

prešao granicu, da to me znači provjetravanje grada, već rušenje! ,,.« Daleko je Radovan Žilić od rušenja! To mjemu »ne leži«. On samo dirljivo tuguje i plače, i — izuzetno — malo ugrize, Ipak, om ima i toplih stihova, a ironija mu je skoro uvijek na mjestu,

Namjerno smo ostavili za poslđjedakivu Kozarčan ina, čije su pjesme »Tuga ljeta« {i opet ta tuga!) u knjizi druše po redu, Kozarčanin je od svih u »Lirici« {pored Nizetea) najprirodniji; to naročito važi za veoma uspjelu pjesmu »Balada s očevim cipelama«, sa mnogo opravdane, nenamještene tuge. On ima smisla i za prirodu i za one koji u njoj žive, i ljubav pod vedrim nebom i na selu ispunjava ga, katkada, malo nastranim vizijama, Njegova žalost je razumljivija (naprimjer: »Grane su mrtve i žude uporno blagi kiše dan«), kao i sugestija (Која uostalom nije sasvim tačna): »Prolaze nadničari od žetve do žetve, a tuga sve Solemija па mjih sjeda«, jer poslije gradskos meteža Živci teško podnose samoću i naporan, a monoton, život sela, Kozarčanin, jedini od četvorice svojih drugova, može da bude i istinski vedar, čak i kad je pjesma »tužna« (»Nature morte«):

Dobro je ma brdu stajati i hvatati sunce u pregršti, da Sa brižno odnosimo kući i čuvamo za kasnije studene dane ...

Ali su najsimpatičniji posljednji stihovi u posljednjoj pjesmi:

Više nisam ibrodolomac života: iscijeljen od tromosti i čame, koja lomi grudi, ja zahvalno palim pozdravne vatre novom danu, punom Žžilkos žara i lihe vedrine...

Šteta što tog »žitkog žara« i »tihe vedrine« nema više, 1 510 ga nema i ostalo mlado društvo: Amton Nizeteo i Radovan Žilić, a naročito »crni« i »zloguki« Ivan Dončević,

Još manje nego nemlada nadahnuća ovih mladih pjesnika možemo da shvatimo stidljivo ispričavanje urednika zbirke, G. B. Jurišića, koji svoj pošovor počinje ovako: »О омот suvlasništvu vrijedi isto što i o svakom drugome: nastalo je od nužde i trpi se za nevolju ...« I zatim, ako bi kogod zaboravio početak {kao da mu je neugodno što je uopće došlo do »suvlasništva«), na kraju: »,Hrvatska Revija', smatrajući da joj je dužnost pomadati razvoj mladih talenata, pristupila je k ovom izdanju najspremnije ...« Čemu to? O ispunjavanju »dužnosti« i »spremnosti« uredništva »Hrvatske Revije« imaju mmoši naši književnici drugo mišljenje, o kojemu bi se dalo падиваско pisati i govoriti, te o kojem smo ponešto već i čuli i čitali u javnosti, po našim časopisima i dnevnim listovima; ali to poSlavlje (opet tužno!) me spada u ovaj prikaz.

Marijan Mihac.

232