Nova Evropa

prešao granicu, da to me znači provjetravanje grada, već rušenje! ,,.« Daleko je Radovan Žilić od rušenja! To mjemu »ne leži«. On samo dirljivo tuguje i plače, i — izuzetno — malo ugrize, Ipak, om ima i toplih stihova, a ironija mu je skoro uvijek na mjestu,

Namjerno smo ostavili za poslđjedakivu Kozarčan ina, čije su pjesme »Tuga ljeta« {i opet ta tuga!) u knjizi druše po redu, Kozarčanin je od svih u »Lirici« {pored Nizetea) najprirodniji; to naročito važi za veoma uspjelu pjesmu »Balada s očevim cipelama«, sa mnogo opravdane, nenamještene tuge. On ima smisla i za prirodu i za one koji u njoj žive, i ljubav pod vedrim nebom i na selu ispunjava ga, katkada, malo nastranim vizijama, Njegova žalost je razumljivija (naprimjer: »Grane su mrtve i žude uporno blagi kiše dan«), kao i sugestija (Која uostalom nije sasvim tačna): »Prolaze nadničari od žetve do žetve, a tuga sve Solemija па mjih sjeda«, jer poslije gradskos meteža Živci teško podnose samoću i naporan, a monoton, život sela, Kozarčanin, jedini od četvorice svojih drugova, može da bude i istinski vedar, čak i kad je pjesma »tužna« (»Nature morte«):

Dobro je ma brdu stajati i hvatati sunce u pregršti, da Sa brižno odnosimo kući i čuvamo za kasnije studene dane ...

Ali su najsimpatičniji posljednji stihovi u posljednjoj pjesmi:

Više nisam ibrodolomac života: iscijeljen od tromosti i čame, koja lomi grudi, ja zahvalno palim pozdravne vatre novom danu, punom Žžilkos žara i lihe vedrine...

Šteta što tog »žitkog žara« i »tihe vedrine« nema više, 1 510 ga nema i ostalo mlado društvo: Amton Nizeteo i Radovan Žilić, a naročito »crni« i »zloguki« Ivan Dončević,

Još manje nego nemlada nadahnuća ovih mladih pjesnika možemo da shvatimo stidljivo ispričavanje urednika zbirke, G. B. Jurišića, koji svoj pošovor počinje ovako: »О омот suvlasništvu vrijedi isto što i o svakom drugome: nastalo je od nužde i trpi se za nevolju ...« I zatim, ako bi kogod zaboravio početak {kao da mu je neugodno što je uopće došlo do »suvlasništva«), na kraju: »,Hrvatska Revija', smatrajući da joj je dužnost pomadati razvoj mladih talenata, pristupila je k ovom izdanju najspremnije ...« Čemu to? O ispunjavanju »dužnosti« i »spremnosti« uredništva »Hrvatske Revije« imaju mmoši naši književnici drugo mišljenje, o kojemu bi se dalo падиваско pisati i govoriti, te o kojem smo ponešto već i čuli i čitali u javnosti, po našim časopisima i dnevnim listovima; ali to poSlavlje (opet tužno!) me spada u ovaj prikaz.

Marijan Mihac.

232