Nova Evropa

jezujitska škola, koju su kopirale ruske duhovne akademije; ali je ona imala vrlo razvijenu umetnost: rusko crkveno pojanje mzdiglo se bilo na zavidnu visinu, a originalna lepota ruske crkvene muzike, pa i njen današnji uspeh širom sveta, objašnjava se time što su noviji kompozitori prekinuli s talijanskim uticajem i vratili se staroj narodnoj tradiciji, Dalje: rusko crkveno slikarstvo toša doba sad se takodje visoko ceni u krugovima znalaca, i uporedjuje sa ranim italijanskim slikarstvom. Pa nije bila loša ni ruska književnost XVII veka, sa svojom oštro izraženom socijalno-satiričnom tendencijom; u svakom slučaju, ona ima više originalnosti i umetničke vrednosti nego lažnoklasična književnost XVIII stoleća, pre doba Katarine IL. Napokon, ruska crkvena arhitektura XIV—XVII veka upravo zadivljuje bogatstvom, raznovrsnošću, ukusom, i lepotom svojih oblika, Tako mnaina i sjajna umetnost nije mogla postajati bez visoke duhovne kulture, dakle i bez dobro razvijena jezika. Ali su u doba Petra Velikog i u XVIII veku viši staleži (plemstvo, naročito prestoničko, i deo duhovništva) napustili tu kulturu i taj jezik: oni su prihvatili zapadnoevropsku kulturu i stvorili nov književni, pa čak i društveni jezik, pod jakim uticajem latinskog, nemačkog, a naročito francuskog i crkvenoslovenskog jezika. Jedan deo duhovništva, te trđovci i zanatlije, i sektaši-st.roverci, ostali su doduše verni tradiciji, ali nisu bili u stanju spasti staru umetnost. Nacijonalni elemenat u arhitekturi, u slikarstvu, a književnosti, u vokalnoj muzici, istisnut je za čitave vekove od tudjih uticaja, Jedino su uspeli da sačuvaju, i da i dalje razviju na istoj podlozi, jezik one dopetrovne kulture,

Dakle, naporedo sa zapadnjačkom inteligencijom, koju su sivorili Petar Veliki i zapadno-evropska prosveta, u Rusiji je postojala i druga vrsta inteligencije, bliža narodu, popunjavana # njegove sredine, — nosilac staroruske kulturne tradicije; centar one prve bio je Petrograd, a ove druge — Moskva, koja je wostalom oduvek bila duhovno središte ruskoga naroda. Tako sa i moskovske »poskuričare«, poreklom mahom iz nižeg duhovmndštva, bile prvi predstavnici narodne ruske inteligencije, sa kojom je Puškin došao u dodir, On se začudio bogatstvu, čistoći, i lepoti njihova jezika, Nije to nipošto bio jezik seljaka: oskudan, Jednostavan, neobradjen i grub, već kulturni jezik gradskog stanovništva, lepo razvijen na narodnoj osnovi, sa nešto crkvenoslovenskih pozajmic4, sposoban da izrazi i najlinije nijanse misli i oblasti vere, etike, ekonomije, spoljne i unutrašnje politike, socijalnih i društvenih odnosA, Njemu se Puškin obratio, da bi približio ruski književni jezik narodnom jeziku i oslobodio da suvišnih varvarizama, u rečniku i u oblicima, wo. Puškin je postao i osnivač nove ruske književnosti, kao otprilike Branko Radičević kod Srba; samo što njegov značaj mije prvenstveno istorijski, kao Brankov: iako je Rusija u toku

:59