Nova Evropa

problema, nego ga pre bez nužde zamračuju. Istina je mnogo jednostavnija: Apenin, sa onom dugom obalom bez ostrva i sa malo dobrih pristaništa izloženih vetrovima, a sa uskom i izvozno siromašnom pozadinom, ne može a. da ne bude privlačivan od suprotne obale, za navigaciju kao stvorene, sa obilnom pozadinom koja seže sve tamo do u srce Podunavlja i Balkana. Tuda su oduvek išli brodarski putevi, i za rimske džemije i za venecijanske galije. Jedan pogled na geografsku kartu otkriva i prvenstvenu stratešku važnost te obale, onome koji ne bi znao za podvige ilirskih ladja protiv Rimljana, a Neretvana i Hrvata protiv Mlečana, i t. d.. Posednici ove obale bili su oduvek prirodni objekt zavisti i zavojevanja od strane posednika protivnog poluostrva: Iliri od Rimljana, Hrvati od Mlečanš, Austrija od Italije; sami Sloveni imali su, u toku vekova, sa silama s one strane Jadrana, ništa manje nego dvadesetpet vojnih sukob4.

To je istorija, Danas su prilike i na tom sektoru donekle izmenjene, Danas Italija, velika evropska sila, u kojoj se usled Rata, a posle nastupa Fašizma, — razvio velik duh samosvesti, nema stvarno računa da traži na Balkanu neku ekonomsku ili političku predominaciju. Takova bi joj politika pružala, kod probudjene svesti balkanskih narod4 i surevnjivosti drugših velikih, po interesima mediteranskih, sila prevelike rizike, a premale prednosti. Danas Italija, koja je došla do jednog velikoš imperija u Africi, orijentiše svoju politiku u drugom pravcu. To prirodno otklanja direktnu opasnost koju je predstavljala ranija, manja Italija, bez pravih kolonija u kolonijalnim kontinentima, koja se morala da zadovoljava mrvicama Londonskog Pakta na jadranskim ostrvima. Ali ta nova orijentacija donosi i nove komplikacije, Italija koja je zasela izmedju Egipta i Kaptauna, pobudjuje prirodno podozrivost Velike Britanije, koja je toliko osetljiva za bezbednost svoga puta u Indiju: tradicijonalno prijateljstvo englesko-italijansko, koje je nas koštalo Londonskog Pakta, te koje je još u godini 1920 nagnalo G. Lojd-Džordža da sugerira Nitiju da proglasi aneksiju Italiji teritorije Londonskog Pakta (Šibenik, Knin, i t, d.), prestalo je, ili se ohladilo. Sve opasnosti, sa tim ohladjivanjem, nisu prestale, jer su postale mogućne nove opasnosti, Razmimoilaženja izmedju Engleske, a po njoj i Francuske, sa Italijom, u poslednje vreme, bila su takova da je u dva maha izgledalo da nije isključena eventualnost oružanog sukoba [{prilikom sankcija, pa prilikom stava prema gradjanskom ratu u Španiji). Jasno je da Jugoslavija, koja je iskreno odbijala eventualnost rata s Italijom, zbog ugrožavanja svoga vlastitog teritorija ili svojih životnih interesa, ne može da pristane ni na izgled da bi mogla biti uvučena u rat sa svojom moćnom susedom, kad bi bili u pitanju interesi koji nisu direktno njezini.

388