Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

52

Stenografske beleške

Mihajlo Avramović: Meni.se čini, gospode, da ovaj predloženi član, ovako, kako je predložen, nije dovoljno obuhvatio sve slučajeve, koje bi po našem mišljenju trebao da obuhvati. Stoga sam mišljenja, da bi trebalo ovaj član malo jasnije redigovati. Kako po predlogu zemljoradničke grupe ima već gotova redakcija, koja je veoma jasna, ja ću biti slobodan, da predložim, kako bi trebalo po mom shvatanju da bude ovaj član redigovan. (Čita:) Kod čl. 13. a u mesto rečenice u prvftne stavu »niko ne sme itd.« da se umetne ovakav tekst: »Sve priznate veroispovesti ravnopravne su pred zakonom i mogu svoj verozakon ispovedati, u koliko se time ne čine kažnjiva dela.« U mesto drugog stava »uživanje gradjanskih i političkih itđ.« predlažem ovakvu rečenicu: »Niko se ne može osloboditi svojih gradjanskih, državnih i vojnih obaveza, pozivajući se na propise svoje vere.« Treći stav da se izmeni ovim tekstom: »Veroispovesti samostalno uredjuju svoje unutrašnje verske poslove i upravljaju njima u granicama zakona.« Na mesto četvrtoga stava predlažem ovu redakciju: »Verske organizacije i njihovi članovi ne smeju upotrebljavati svoju duhovnu vlast na partijsko političke smerove.« To je, gospodo, moj predlog. Predsednik dr. Momčilo Ninčić: Ima reč gospodin dr. Sima Markovič. Dr. Sima Markovič: Gospodo, po našem socijalističko -komunističkom mišljenju čl. 13. treba da konstatuje, da je vera privatna stvar i da crkvu treba odvojiti od države. Verske organizacije treba da imadu punu slobodu svoga stvaranja o pravu udružavanja. Neka se svi, koji veruju. udružuju po zakonu o udruženju i na taj način imaju punu slobodu, da sami rešavaju sva verska pitanja. Odvajanje crkve od države nije samo jedan od postulata demiokratije, nego se baš s obzirom na specijalne verske prilike u našoj zemlji nameće nam jedna nužna potreba. Mi smo imali muke i sa jednom crkvom, koja je bila državna. Sada tri crkve pretendiraju, da budu državne. Na taj način će se izroditi jedan sukob, ne samo izmedju njih, nego izmedju svake od njih i države. Najbolje bi rešenje prema tome bilo, da se crkva odvoji od države. Ja napominjem ovde, da ima i vrlo uglednih svešteničkih lica, koja plediraju za to, da se crkva odvoji od države. Takvih je lica bilo i u našoj zemlji, i ja vas podsećam samo na prethodnika u vodstvu Jugosl. pučke stranke Koroščeve, na pok. dra. Kreka. Dr. .Krek je otvoreno pledirao za odvajanje crkve od države, .i ako su ga zbog toga napadali mnogi, on je ostao dosledan tome svome gledištu i smatrao je, da u našoj novoj državi ne treba da bude ni jedna crkva državna. Princip mu je bio, da crkvu treba odvojiti od države, jer svako treba da ima punu slobodu ispovedanja ove

ili one vere po pravu udruženja, ali isto tako treba uneti u ovaj član i to, da niko ne može biti primoran, da slavi verske akte i verozakonske svečanosti, ako se to protivi njegovoj savesti. Ima slučajeva, gde se čitave organizacije i izvesni gradjani prosto prinudjuju, da protiv svoje vere i protiv svoje savesti vrše izvesne Verozakonske akte i odredbe i ako nemaju ne samo simpatija, nego što više i odvratnosti od dotičnog verozakonskog obreda. Zašto i u kakvu korist se prinudjava njega na taj obred vere? Zbog toga ja držim, da bi u mesto ovoga, što čl. 13. predvidja, trebalo kazati, da se sloboda vere i savesti njemčava kao privatna stvar. Crkva se odvaja od države i niko ne može biti primoran, da sudeluje u verozakonskim aktima i obredima, niti da sledi verozakonske svečanosti, ako se to protivi njegovoj savesti. Verske organizacije mogu razvijati svoju djelatnost po pravu slobodnog udruživanja i regulisati sva pitanja, koja ih interesuju. Ni jedna crkva nije državna. To bi ukratko bio predlog, koji ćemo mi formulisati i podneti predsedništvu, kad je reč o ovom članu, koji govori o veri. Predsednik dr. Momčilo Ninčić: Ima reč g. Gjonović. Jovan Gjonović: Gospodo, ja mislim, da to nije potrebno reći i da verovanje ne treba zabranjivati. Neka veruje kako. ko hoće, neka veruje PO' Hristosu, Muhamedu, Budi ili Konfuciju. To je stvar svakoga pojedinca a ne države. Država može da se interesuje, što se tiče vere,, samo u toliko, koliko verski obredi ne bi vredjali javni red i javni moral. Po mome mišljenju crkva treba da bude odeIjena od države kao što reče g. Markovič, ali ako se to neće iz nekih razloga državne politike, onda bar neka se kaže da će odnosi izmedju crkve i države biti regulisani zakonom. Radi toga ja bih predložio redakciju člana 13. ovakvu: »Sloboda je savesti 1 mišljenja neograničena. Sve vere su slobodne i stoje pod zaštitom zakona u koliko vršenje njihovih obreda ne vredja javni red i moral. Naročitim zakonom urediće se odnos izmedju crkve i države«. Predsednik dr. Momčilo Ninčić: __ Ima reč g. Divac. Ned'eljko Divac: Ja bih predložio da član 13. glasi ovako: »Ujemčava se potpuna sloboda vere i savesti. Vera je privatna stvar svakoga gradjanina. Niko ne može biti sprečen u vršenju verskih obreda, ako se to vršenje ne protivi opštim zakonskim propisima. Verske zajednice smatraju se kao privatna udruženja i za njih važe opšti zakonski i ustavni propisi o udruženjima. Nema priznatih i nepriznatih vera. Versko uverenje ne može ni u koliko uticati na politička prava gradjana«. Ja to radim iz ovih razloga: to stoji takodje dosledno programu i učenju doktrine socijalne demokratije, da vera zaista treba da bude stvar srca, ako ona nije stvar srca onda nije vera. Svi vi znate, gospodo, na koji se način dolazi do vere. Nama se vera nameće, da je ona