Ritam

HAPPY MONDAYS KAO SEX PISTOLS ?

Verovatnoničijaskoražnjakarijera m je uzburkala toliko duhova kao on; Нарру Mondays i njihova notom; priča o uspehu zločestih dečaka i/ predgrađa. Notomo poznata, htedol reći, pošto se u opštim mestima nima lo ne razlikuje od priča Rolling Stonc sa ili SexPistolsa. Industrijskom konccpiu lotalnc zabave oni su suprostavili ideju totalnog hedonizma i dobili igru. Slično kao i Stonesi i Pistolsi, Mondays su veliki katalizatori, grupa koja svojom dekoncentrisanom izazovnošću predstavlja oslobađajuću silu na nebu pop muzike. Za razliku od prethodna dva sastava oni ne predstavljaju otvorenu pobunu protiv sveta odraslih - u svetu korporacija svaka pobuna je unapred predviđena i ukalkulisana - već su simbol latentne neodgovomosti. Danas je to ekvivalent pobuni, možda jedini mogući. Tokom 1990. Нарру Mondays su bili opravdanje za sve - ukoliko ste poželeli da razbijete ciglom izlog ili da objasnite svoje asocijalno ponašanjena rođendanskoj zabavi naj bolj eg dmga, ukoliko ste želeli da upotrebite kmnski razlog u svađi oko toga da li će se smak sveta desiti 1996. godine ili ukoliko ste jednosravno želeli da se oslobodite pritiska cmih misli u glavi. Oni su upijali u sebe žeiju Ijudi da budu ono što jesu i ono što bi želeli da budu - nevaljali, neodgovomi, neprijatni, aktivni u sticanju svih mogućih zadovoljstava, sujetni, plašljivi - ukratko, slobodni od svega. No, njihova izazovna neobaveznost nema nikakav viži smisao. Bilo bi nepožteno đa ga ima. Нарру Mondays ne predstavljaju ništa sem samih sebe, oni nisu "kao”život na ulici, oni jesu život na ulici (ili u klubu žto se njih tiče), zaista prvi veliki bend posle Stonesa i Pistolsa koji lansira taj život pravo u srce populame kulture. Možda njihova treća ploča i nije sve skupa toliko uspelo muzičko ostvarenje, ali koga je briga - i nije bilo bolje gmpe nivećegdogađaja 1990. godine, (DA)

HEAVY METAL SE PRETVARA U POP?

Kalifomija je dala svetu još jedan vrhunski pop događaj, a da to izgleda nije bilo prepoznato na vreme. Šareni oblaci hopsea nisu nam dopustili da prošle godine shvatimo da su veseliji, bešnji, zabavniji, neodgovomiji oni metalci koji su ukrstili teškometalnu giiarusa funk hasom. Kljuc'm noviiet biojeu načinunakoji je toizvedeno. Idcja vodilja pop muzike je uvck efektna prezentacija, pretvaranje sadržaja u znak koji će svi upamtiti. Zato su Faith No More sjajna zvezđica

рор, а ne rock neba, zato su Red Hot Chilli Peppers, dojučerašnji funk trasheri, sadaglasniglamourpop, a Jane’s Addiction popsterikoji utelovijuju tinejdžersku potrebu za neodgovomošću. Neznam u kom će pravcu ići drugi sastavi iz San Franciska i okoiine (gde se naglo razvija scena na kojoj nekoliko imena dovodi sličnu metal/funk kdmbinaciju do krajnjih granica - na primer, Primus), ali izgleda da je ukrštanje funka i metala sa pop ideologijom dalo - NOVIGLAM ROCK! (DA)

HOUSE SE PRETVARA U NIŠTA?

Godina u koju smo ukoračili za house će biti Godina Raspieta. Naime, kako stvari trenutno stoje,za muzičku industriju/iouje je klinički mrtav. Nakon što se u poslednje dve godine valjda svaka pop atrakcija koja u svojoj postavi nije imala gitaru - od Madonne do Pet Shop Boysa i od Cabaret Voltaire do Depeche Mode - očešala o house žanr (re-mfac, re-model), njemu samom je jedino preostalo da se suoči sam sa sobom. Otkriće do kog je tom prilikom mogao doći sasvim je poražavajuće: suštinski house se nalazio na istom mestu kao i 1988., kada je sve počelo - daleko od industrije, daleko od sveta. Plesni zvuci koji su izbijali iz vaših TV i radio aparata nisu

11