RTV Teorija i praksa

i da razmrsi konfuziju koja vlada izmedu reda stvari i reda u drustvu. Ne samo da se radi о potami, u najsirem smislu, video dozvoljava da se obore i najpotvrđeniji mentalni mehanizmi sto vodi uspostavljanju kreativnosti. Pored mnogobrojnih upotreba videa, koje sé kreéu od instrukcija do menadžerstva, od pouka do terapije, od informacija do zabave, interesantno je da mnogi umetnici, i u Sjedinjenim Američkim Državama, i u Kanadi, Evropi ili na Dalekom istoku, upotrebljavaju video-portabl (portapak) da bi osvežili već iscrpljene structure. Dok je perspektiva predstavljala prostor blizu pet vekova u sukcesivnim planovima, u kojima su predmeti dobijali mesto zavisno od tacke udaljavanja, koju je uslovljavala monokularna vizija osiguravajući homogenost percepcije, evo sada pojave pokreta, započetim sa filmom i televizijom koja se razvija kao procès karakterističan za ovo vreme. Na Objekte predstavljene u prostoru nadovezuju se procesi u trajanju. Ponici koju je umetnik fiksirao za duga vremena ustupa mesto mnogostruko istraživanje koje video podržava ili brise po želji operatora. Pojava koja prkosi istoriji da bi se priključila genezi koja stalno započinje. Sve forme, lišene stega, pokreću se: kategorije, relacije, definicije postaju nestabilne. Informacija i kontra-informacija se jed.nako pojavljuju na elektronskom aparatu koji povezuje i one »marginalne«, jer centra vise nema, kaoni autoritarnosti. Pojmovi definisani jezikom gube mogućnost primanja drugih značenja. Jedan isti talas odnosi i koncepte i simbolo. Ali, ako izgleda da je video-aparat, koji pruža mnoge mogućnosti, pokretač kreativnosti, treba priznati da se njegova delatnost vrši u obrnutoj proporciji od njegovih specifičnih mogućnosti. Suprotno makro i mezo-televiziji čiji su krugovi difuzije, čak i ako se radi о veoma širokim, kao što je slučaj sa prvom, i ograničenom u slučaju druge, obezbeđeni stabilnom organizacijom mreže, difuzija mikro-televizije vrši se u malom prostoru, ograničenom uglavnom na jednu grupu i ostaje povremena. Za razliku od homogenog prostora makro-televizije i višesmernog prostora mezo-televizije, u stadijumu, u kome se sada nalazimo, skoro da nije moguée govoriti о sopstvenom prostoru mikro-televizije. Mogio bi, šta vise, da se govori о alveolama, uvek brojnim, koje su, za razliku od TV antena ili fiksiranih bioskopskih sala, najčešće pokretne, čak do video-busa, alveole na točkovima. Тако se mikro-televizija razlikuje od homeostatičkog

66