RTV Teorija i praksa

funkcionisanja mezo-televizije i približava se sopstvenom funkcionisanju po otvorenim sistemima čije su aktivnosti neodvojive od aktivnosti okoline. Tako se video otkriva kao jedan od najpogodnijih instrumenata za stvaranje prisnosti, u smislu Schrödinger-a i Brillouin-a ili još i inventivnosti kojom se obično hvalimo u detinjstvu. Isto kao što mezo-televizija pronalazi dimenzije b i оt о p a komunikacije, izgleda da video pronalazi puteve kreativnosti, a narocito pronalazi načine da tu kreativnost izrazi. GrANICE RAZMIŠLJANJA Mnoge ankete donose pogrešne rezultate, bilo zbog preteranog optimizma (pri svakoj inovaciji ljudima lakne, a to ide do kompletne sreće koju im futurolozi obećavaju) bilo zbog preteranog pesimizma (svaka inovacija preti da poremeti ustaljeni red u kome zaostali duhovi vide samo odsjaj zlatnog doba koje u stvari nikada nije postojalo) bilo što je još opasnije zbog izmišljenog interesa, cesto povezanog sa nekim nagoveštenim saznanjem, ali koje nabeđeni naučni skepticizam, začinjen humanizmom čini sterilnim ili, sto nije manje ozbiljno, prividnim. Тако, na primer, »nespretnost«, »neumešnost« su prilozi zbog kojih se cesto napadaju emisije mezo-televizije, a da kritičari ne shvataju da ovako ispoljavaju predrasude svoje sopstvene kulture, kada takvim terminima označavaju, možda, jedan drugi odnos u kojem je aproksimacija specifičan uslov kreativnog funkcionisanja medijuma. Ma koliko da je bilo moje ispitivanje shematsko, proizilazi da makro, mezo i mikro-televizije nisu toliko vrste ili kategorije, koliko krugovi jedne iste spirale. Ako se makro-televizija obraća »statističkom bićm koje smo mi postali u društvu mase, povezujući najveću apstrakciju sa najintimnijim pulsiranjem, mezo-televizija teži restruktuiranju Ijudskih odnosa na nivou zajedničkog mesta, tj. regiona ili grada, unutar ograničene zone, koju mi svakodnevno prelazimo svojim telom (fizički) među onima koje još možemo da zovemo »našima«, najzad mikro-televizija pronalazi u nama osnovni pokretač, koji postoji od onih vremena kada je čovek počeo da razmišlja i da stvara alatke, kada kreativnost nije bila ništa drugo nego imaginacija realizovana jednom tehnikom. Paradoks moderne tehnologije, u momenta kada nas vreba apstrakcija otađivanja i uniformizacija koja nam se nameće od autoputeva do samousluga, sastoji se u obnavljanju tehnike znakova, izvitoperenih profitom i privatnim interesom, sa

67