RTV Teorija i praksa

Odnos prema tradiciji Umetničko nasleđe, prema tome, nije nešto samo po sebi dato i konačno, iako je ein primamog stvaranja okončan. Ono postoji u vremensko-istorijskim relacijama i opstaje u dinamičkom momenta prenošenja, jasno društveno odredenim, ali nije samo ni ta relacija ni to prenošenje već se u odnosu na njih javlja u smislu posebnog kvaliteta. Vremensko-istorijske relacije predocavaju se najčešće kao kontinuum prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U takvom kontinuumu cesto se nastoji da se u procenu situacije krene od nekog od elemenata tog kontinuuma ili рак da se uzme u obzir njihova kombinacija. Naravno, ovaj uslovni model, sasvim mehanički, ne može da odslika stvarne odnose, jer stvarnost ostaje daleko bogatija odnosima i vezama koje nemaju ni mehanički smisao ni mehaničku egzistenciju. Čak u toj mehanici bini se da kontinuum kao takav iščezava, da se dolazi do jednog neintegralnog shvatanja vremena i istorije, pri čemu se celovitost izvodi uslovno samo kao projekcija. Iz sadašnjosti ka prošlosti ili budućnosti, iz budućnosti ka sadašnjosti ili prošlosti i druge kombinacije upuéuju na apsolutizaciju polazišta. Vreme kao integralno gubi se u tome, pa. Irteli to ili ne Irteli, ulazimo u zamku različitih ograničenja, što nesumnjivo upuóuje na parcijalizovanu svest kao osnovno interno stanje. No čim se uzme bilo koja oblast prakse, u ovom slučaju program televizije, i pokuša se videti u naznaòenim relacijama, uočiće se da je odredivanje prakse veoma teško, ako ne i nemoguée, samo ira osnovu golih kategorija vremena. Jer tek kad se ispuni društvenom svrhom, kada dobije društvenu funkeiju, moguće je opredeljivati praksu, a tek tu se vidi da bilo koje vreme i, dalje, bilo koja savremenost, sem one koja znači i našu društvenu konstelaciju, ne može biti za nas polazište. Društvena funkeija, a samim tim i angažovanost, bez koje se praksa televizije ne može postaviti prema suodnosima apstrahovanih slojeva vremena, naročito se oòituju kada se otvori sfera tradieije. Tu je već reč о izrazito društvenom odnosu, posto je tradieija prenošenja iskustva i vrednosti iz onoga sto se uslovno naziva prošlošću u sadašnjost, a niz ostaje uvek otvoren, jer sadašnjost u vremenskom sledu postaje prošlost, a budućnost sadašnjost. Prenošenje se zapravo društveno struktuira, sa generacije na generaciju, sa grupe na grupu, sa formacije na formaciju, sa epohe na epohu itd., pri čemu se vrši selekcija ili se teži da se prenese iskustvo kao zauvek utvrđeno.

72