RTV Teorija i praksa

Selekcija i neprikosnovenost iskustva obično su modeli odnosa prema tradiciji. Zapravo, bolje je tvrditi da su to dva procesa koji istovremeuo deluju zavisno od protivstavljenih društvenih snaga, a cesto se ispoljavaju i u jednoj, sasvim određenoj, liniji tradicije zavisno od svojih činilaca u istoj društvenoj Struktur! . No bez obzira na to, za nas se tradicija ne može ispoljavati u statičnom vidu, već je potrebna selekcija vrednosti zavisno od naših društvenih ciljeva koji se javijaju kao delated ciljevi našeg vremena. Tek u tom slučaju tradicija može deiovati na stvaralaštvo savremenosti, a da se ne prekine niz progresivnih društvenih stremljenja. Međutim, treba imati u vidu da se ponekad ide i na širok front negacije tradicije kao takve i apsolutizuje istraživanje novog kao osnovni princip stvaralaštva. Iluzornost tih prilaza najbolje se ogleda u tome što u svim tim pokušajima tradicija ne može da se zaobiđe, pa čak i kad se negira, jer se preko odnosa prema negiranoj tradiciji izvodi tzv. »istraživanje novog« koje ne bi htelo ni u čemu da liči na staro, a koje baš u tom ukletom bežanju od starog, htelo ili ne, biva i njime odredivano, jer se odmerava i prema njemu. Sigurno je da se insistiranje na uprošćenim formulama ne može prihvatiti. Tradiciju, natene, treba uzimati u mogućem dejstvu kao procès koji omogućava da svest о umetničkom nasleđu bude prisutna kod savremenika. 1 baš zato, u društvenoj praksi, a samim tim i u praksi televizije, nužno je imati sasim jasne idejne za vrednovanje tog procesa i, zapravo, kao prvu fazu za njegovo razotkrivanje, naročito nržiu za televiziju zbog njenog obraćanja širokom auditorijumu, čije stvaralaštvo želimo da razvijamo. A za nas ti kriterijumi proističu iz marksističkog pogleda na svet i prakse našeg društva u kojoj se marksistički pogled na svet potvrđuje i obogaćuje. Тек ukoliko se drži tih kriterijuma, televizija će izbeći praznu mehaniku vezivanja vremenskih slojeva i druga »opšta rešenja« koja u spretnoj manipulaciji mogu voditi i putevima koji zaobilaze marksistička polazišta. Od tradicije kao procesa koji omogućava postojanje svesti о umetničkom nasleđu dolazi se do umetničkog nasleđa kao umetničkih vrednosti koje se prenose iz ranijih epoha u naše vreme. Tačnije, to je bašina umetničkih vrednosti prošlosti iz koje savremenost uzima ili ne uzima. I baš tu, na torn terenu uzimanja ili neuzimanja, javlja se tendenc ja da se posmatranje ne može odvojiti od sfere umetničkog nasleđa kao zatvorene sfere, pa i da se odnos korisnika

73