RTV Teorija i praksa

utisak koji imaju svi studenti u kontaktu sa jeđnom vrstom slabih predavača u koje sugeriraju da je sve otkriveno, da je sve urađeno, da se sve zna, da za njih nema ništa što bi mogli đa aktivno saznaju, čime bi mogli da se bave. Taj se utisak svršenosti, beznadežnosti za ličnu aktivnost širi u najširu publiku sa širenjem kulture. Druga opasnost je u tome što se i naša televizija u to uključuje; to isto čini u naučnom obrazovanju i propagandi nauke. Kao primer bih naveo jedan izvanredan film, koji smo videli na ovom festivalu Pomračenje sunca, ali osnovni efekat gledanja takvog filma je osećanje nemoći pojedinca i čak pripadnika siromašnije i manje zajeđnice. Potrebno je da se sastave moćna tehnička sredstva i intelektualne snage više nacija da bi bio napravljen takav jedan poduhvat. To na svoj način treba da se zna, da se sistematizuju informacije te vrste, ali ako ostanemo na filmovima kao što su to inače noseći filmovi ili ostavljajući u fokusu veliku nauku, takođe izazivamo pasivizaciju. Nasuprot tome komunikacija između televizije i gledaoca u smislu jednog aktivnog dijaloga, potstaći će gledaoca provokacijom aa se on dalje zainteresuje i istražuje za sebe,

proučava - trebalo bi da bude jedna od osnovnih briga organizatora ovog programa. Činjenica je da naučni radnici i naučne organizacije tu mogu vrlo mnogo pomoći. Drugim rečima zastupam gledište da je nedovoljno predvideti vreme za propagandu naučnih dostignuća, već treba protkati čitavu obrazovno-vaspitnu delatnost televizije jednim takvim pristupom nauci, koji će značiti provokaciju u pravcu naučnog praćenja mišljenja, aktiviranja gledaoca. Od mnogih tema, koje jesu i velika nauka ali i mala, kao što je čitav kompleks zaštite unapređenja životne sredine, kao što je gro nauke o čoveku, uključujući medicinske i biološke nauke, može se u ovom smislu učiniti mnogo. Ali, istaknimo da ovo moćno sredstvo nauke i naučne kulture nosi sobom i veliku opasnost. To je rizik pasivizacije. Savremeni televizijski medijum preti da se od »hranjenja duha« pretvori u kljukanje. Stoga, osnovna briga u razvoju televizije, za potrebe naučne propagande i obrazovanja, mora biti posvećena diferenciranju njene uloge, doziranju raznih sredstava kojima se služi, tako da od prostog prezentiranja materijala, postane pravi obrazovni medijum, odnosno—■ sredstvo koje provocira, aktivira, ostvaruje saradnju i povratni uticaj u naučnom obrazovanju i vaspitanju.

169