RTV Teorija i praksa

Televizija kao direktna laboratorija ideja pretpostavlja neke moduse mišljenja u oblasti humanističkih disciplina koji su u najmanju ruku oprečni tradicionalnom idealu osamljeničkog intelektualnog rađa. Ali, upravo u formiranju jedne nove humanističke svesti, televizija može biti neposredna laboratorija ideja, može bitno uticati na formiranje jeđnog ne-gutenbergovskog, novog pristupa s onu stranu formalno-logičkih podela na ratio i sensus, i njima pripadajuće forme izražavanja. Jer, kako Makluan kaže: »Danas naša nauka i metoda ne streme ka nekoj tački gledanja, već otkriću kako nemati tačku gledanja, a metoda nije metoda zatvaranja i perspektive, već otvorenog »polja« i odloženog suda. U električnim uslovima istovremenog kretanja informacija i potpune Ijudske međuzavisnosti, to je sad jedina plodonosna metoda. (»Guten. galaksija«, Prosveta, BGD, str. 310). U tim uslovima, televizijski medij postaje mogućnost otvorenosti, što nikako ne znači ponavljanje postojećih mogućnosti u mehanički otvorenom nizu, već nov način gledanja koji pretpostavlja stalnu restrukturaciju sadržaja i njihovo stalno preispitivanje u novim komunikacionim pokušajima. 4) Ako televizijski medij ne može pružiti ideju u njenom izvornom vidu, potrebno je onda ispitati šta na tom planu on doista jeste: novi oblik dokumentarizma i diđaktički motiviranog đemokratizma, ili pak medij koji, estetički uzevši, može ponuditi novi oblik stvaralačke ekspresije. Drugim rečima, ako

televizijski medij ne može biti nova epistemologija, može li bar biti nova estetika? Formirajući svest ne prema verbalnim kodovima samo odraženim u vizuelnom, već kroz jedan novo mišljeni modus, televizijski medij stvara jednu ne-klasičnu estetiku, a time prevazilazi i klasične saznajne vidike. »Razumevanje estetske poruke kaže Umberto Eko - zasniva se i na dijalektici između prihvatanja i odbacivanja kodova i potkodova emitenta s jedne, i uvođenja i odbacivanja ličnih kodova i potkodova s druge strane. To je dijalektika između interpretativne doslednosti i slobode, gde primalac, s jedne strane, pokušava da odgovori na poziv dvosmislene poruke i da nejasnu formu ispuni sopstvenim kođovima: s druge strane, kontekstualne relacije omogućavaju mu da poruku sagleda onako kako je ona - sačinjena, ostajući veran njenom autoru i vremenu u kome je emitovana. U ovoj dijalektici između forme i otvorenosti (na nivou poruke) i između doslednosti i inicijative, na nivou primaoca, utvrđuje se interpretativna aktivnost svakog konsumenta, a istovremeno se, i ligoroznije i inventivnije, slobodnije i doslednije, utvrđuje aktivnost svojstvena kritičkom pristupu . ..« (U. Eko: »Kuitura, informacija, komunikacija«, Nolit, str. 91). Stvarajući đakle svoju novu estetiku, televizijski medij širi epistemološke vidike, ugrađujući u interpietaciju humanističkih sadižaja nov način gledanja, a time i nov način mišljenja tih sadržaja.

177