RTV Teorija i praksa

produžavanju prakse parcijalnih komunikacionih istraživanja, koja se ograničavaju na proučavanje pojedinih članova u komunikacionom procesu, pa i to najčešće sa gledišta pojedinca, a ne sa gledišta društva. U najboljem slučaju radi se o istraživanjima koja, doduše, proučavaju komuniciranje sa šireg društvenog gledišta, mada uzimaju u obzir samo pojedine elemente društvene stavrnosti, a nikako celovitost društva koje se temelji na međusobnoj povezanosti i uslovljenosti pojedinih pojava u njemu. Kao primer pomenuću grupu istraživanja koja povezuju komuniciranje sa razvojem. Takva istraživanja izvode zapadni, pre svega američki naučnici najčešće u zemljama u razvoju i pri tom postižu kao sporedno dejstvo preusmeravanje pažnje (naučne) javnosti svoje zemlje na treći svet koga tišti masa problema, za čije rešavanje se razvijene zemlje velikodušno zalažu (Chaffee i Izcaray, 1975; Fagen, 1974; Lerner, 1963; Schramm 1964). Drugi pravac razvoja nauke o komunikacijama nisam nazvala socijalističkim, suprotno zapadnom kapitalističkom, nego sam ga nazvala marksističkim, što znači da kao marksistički shvatam sva teoretska i empirijska komunikološka zbivanja koja se zasnivaju na marksističkom shvatanju društva, bez obzira na to da li se ta zbivanja javljaju u zemljama sa socijalističkim ili u zemljama sa pozno kapitalističkim uređenjem. Ishodište marksističkog prilaza su sledeće dve činjenice: 1. masovna sredstva pripadaju materijalnoj bazi, jer ispunjavaju pretpostavke bilo kapitalističkog, bilo socijalističkog (komunističkog) načina produkcije, što znači da predstavljaju specifičnosti opšte društvene produkcije. Na taj način ih možemo porediti i sa ekonomskim kategorijama koje je razvio Marks, 2. s idejne strane, dakle po sadržaju komuniciranja, mediji su isto tako odraz svojine sredstava za proizvodnju i proizvodnih odnosa, jer po Marksovim rečima, iz određenih oblika nfflterijalne proizvodnje izvire i način duhovne proizvodnje. Tako su i komunikacioni oblici i sadržine zavisni od specifičnih proizvodnih odnosa koji vladaju u određenom društvu. Sredstva masovnog komuniciranja treba s jedne strane tretirati kao samostalan sistem, koji podleže svim zakonima

115