RTV Teorija i praksa

saopštenja. Oba teoretska pristupa su se oformila u tesnoj vezi sa nalazima konkretnih istraživanja pojedinih elemenata procesa komuniciranja. Krajem šezdesetih godina pojavili su se prvi pokušaji sinteze pojedinih saznanja o procesu masovnog komuniciranja i o delovanju institucija komuniciranja na teorije masovnog komuniciranja. Pri tom su neki polazili od opštih teorija o društvu i njegovom delovanju, a drugi su svojateoretska ispitivanja povezali sa posebnim teorijama, kao što su matematička teorija ili teorija igara (Shannon, 1949; Stephenson, 1967). Međutim, dok se aplikacija posebnih teorija ograničava na sama sredstva masovnog komuniciranja uključujući sve ili bar većinu elemenata procesa komuniciranja, aplikacija opštih teorija o društvu (sistemima) ne dotiče se samo sistema komuniciranja nego i njegovog odnosa prema drugim sistemima (ekonomskom, političkom, kulturnom i naučnom) unutar šireg društvenog sistema. Iz saznanja novih komunikacionih teorija, koje neosporno upozoravaju na povezanost komunikacionih sistema sa drugim elementima društvenih sistema, ne sledi samo tvrdnja o značaju sistema komuniciranja za svako društvo, več i tvrdnja ~da nema neke opšte šeme komunikacionog sistema” koja bi važila za uvek i na svakom mestu, nego „treba uzeti u obzir društveno-političko vrednovanje pojedinih komunikacionih i društvenih sistema” (Vreg, 1973, str. 346). Nova metodologija s jedne strane i niz socioloških i politikoloških tcorija s drugc stranc dali su novc podstrcke kako za empirijsko proučavanje procesa masovnog komuniciranja tako i za sistematsko sređivanje več proverenih saznanja u teoriji masovnog komuniciranja. Uprkos zajedničkim ishodištima, nauka o komunikacijama se razvija najmanje u dva smera, koje možemo grubo da nazovemo zapadni i marksistički. U skladu sa preovlađujućim teorijama o društvu, većina teoretičara na Zapadu nastoji da formira komunikacionu teoriju koja če služiti postojećem društvenom poretku u smislu njegovog očuvanja, Najtipičnija među teorijama te vrste je teorija funkcionalizma, čija je glavna teza održavanje takve ravnoteže među delovima sistema koja bi obezbeđivala postojanje sistema, a ne njegovo rušenje. Takvo teoretsko usmeravanje se na istraživačkom području pokazuje u

114