RTV Teorija i praksa

Saveznog, Republičkog i Pokrajinskih zavoda za statistiku bez čijih se usluga i stručnih saveta ovo istraživanje ne bi moglo realizovati. Kada govorimo o strukturi televizijskih gledalaca, njihovom odnosu prema emitovanom programu i zahtevima koje postavijaju i primedbama koje čine Televiziji (Javna diskusija o planu i programu za 1977. godinu je još u toku) nije na odmet da se podsetimo da je 31. decembra 1961. godine u SR Srbiji bilo svega 27.925 vlasnika televizijskih prijemnika 3 . Tada je Beograd prednjačio i imao je tri puta više aparata od užeg područja Srbije. Prema istom izvoru podataka u Beogradu je bilo 14.154 TV prijemnika, u Vojvodini 9.537, u užoj Srbiji 4.166, a u pokrajini Kosovo svega 68 telcvizora. Širenjem broja televizijskih prijemnika u SR Srbiji, stasavala je i sama televizija krčeči sebi put u jedinstvenom komunikacionom sistemu Republike. Podsetimo se da je radio-program u to vreme postojao više decenija a većina slušalaca imala izgrađen ukus i specifičan odnos prema programima koje su u to vreme mogli da slušaju. Naglo povećanje broja TV prijemnika koje je, pre svega, u zavisnosti od kupovne moči stanovništva, ali do određene granice, uključuje u sistem komuniciranja putem televizije sve širu socio-profesionalnu strukturu građana. Nekadašnja privilegija veoma malog broja stanovnika sa visokim životnim standardom postaje svakodnevno informativno, zabavno i rekreativno sredstvo sve večeg broja lica. Tako je več krajem 1967. godine premašen broj od 100 hiljada prijemnika u Beogradu (skoro 120 hiljada), Vojvodini

3 Izveštaj odeljenja radio i televizijske pretplate Radio-televizije Beograd.

121