RTV Teorija i praksa

Druga zajednička odluka je nadonalno pokrivanje, što jednostavnim jezikom rcčcno znači da čc svaka zcmlja, svojim satelitom ili svojim dijclom satclita, pokrivati svojim programom samo samu scbe, u onoj mjcri u kojoj jc to tehnički moguče. Dok je prvi problem izbora principa prijcma suptilniji tehničko-politdčki problem, način pokrivanja predstavlja vrlo kontroverzno područje oko kojega se koncentrira najviše pitanja i sa strane onih dobronamjernih i sa stranc onih koji to nisu. U čemu je suština ovih dvaju problema? Individualni prijem, ako želi biti uspjcšan, jevtin i jednostavan prijcmnik, čiji će sastavni dio biti postoječi televizijski prijemnici, i koji če imati antenu dovoljno jednostavnu da se prcma odabranom satelitu može usmjcriti s istim stupnjem poteškoća kao i dosadašnje antcnc (razlika je u tome da če se ovakvc antcnc moći postavljati i na tcrase, balkonc i na tle). Jcdnostavnost i jevtinoća prijemnika plaća se nešto večom snagom odašiljača na satclitu. Potrebno je napomcnuti da danas već ne postoji tehnoloških zapreka u gradnji ovakvih jevtinih prijcmnika ni vcćih satelita kakve traži veča snaga odašiljača na njima. Dok je cijena satelita dana kao fiksna, bit će cijena prijemnika ovisna o veličini serije. Broj prijemnika može, prema tome, biti vrlo važan faktor u cijeni sistema, pa uštede na prijemniku mogu u znatnoj mjeri kompenzirati veću cijenu satelita i eventualne veće troškove lansiranja takvog većeg satelita. Zajednički prijem traži, evidentno, manji broj skupljih prijemnika, preskupih i složenih za pojedinca, i nešto manju snagu odašiljača na satelitu i troškove satelita općenito manje. Osim ovog tehničko-ekonomskog aspekta ima izbor principa prijema i jedan drugi: plan rađen za individuaini prijem dozvoljava veće jakosti polja na Zemlji, pa prema tome i individualni i zajednički prijem. Onaj rađen za zajednički prijem ne bi omogućavao jevtin i jednostavan individualni prijem, odnosno ne bi omogučavao ovakav prijem uopće. Ovdje ustvari počima i veza s problemom načina pokrivanja. Ncdvojbeno je satelitska difuzija, po mogućnostima koje su inherentne mogućnosti satelita, nešto što ima karakter globalnog. Tri geostacionarna satelita, postavljena na zgodan način u orbitu, mogli bi geometrijski pokriti gotovo čitavu

150