RTV Teorija i praksa

zanemarujući pri tom činjenicu da je u našcm slučaju, po svojoj prirodi, slika mcdijum i, kao takva, ona prctpostavlja interferenciju, sintczu jednog svcta oblika. I tu, saobrazno sa sintezom, ne postoji nikakva hijerarhija, nikakva privilegovana suverenost. Jedina važeča suverenost jeste odnos delova prema celini, celine prema delovima. Sinteza se organizuje iznutra, isto kao kod organske materije, gde iz jedne ćelije nastaje druga, a ne kao kod anorganske, gde se - sučeljavanjem - jednom elementu dodaje drugi. Na isti taj način, forma nije dodatak sadržaju, slika ga nc ulepšava, kako se često misli, več naprotiv - forma stvara sadržaj. Kada je reč o književnosti, Mihail Bahtin stoji na istim pozicijama u svojoj studiji o Dostojevskom: „Većina kritičkih i književno-istorijskih radova o Dostojevskom ne uočava originalnost njegove umetničke forme i traži tu originalnost u sadržaju, u temama... A pri tome se neizbežno osiromašuje sam sadržaj: u njemu se gubi najbitnije - ono novo što je Dostojevski vidco. Ako se ne shvati nova forma viđenog, ne može se shvatiti ni ono što je prvi put viđeno i otkriveno u životu uz pomoć te forme... forma ne uobličuje več gotov i pronađen sadržaj, nego prvcnstveno omogućuje da se pronađe i vidi.” Zanimljivo je koliko Bahtin insistira na reči „videti”. Dobija se utisak da je izrečene misli napisao Džozef Konrad (Joseph Conrad). Mislim da u knjizi Intuicija trenutka isto gledište, ali bliže sintczi, zastupa Gaston Bašlar (Gaston Bachelard): „Trebalo bi doživeti delo u svim njegovim delovima da bi se shvatilo koliko estetski karakter doprinosi jasnoći.” Primena ovog gledišta, u oblasti vizuelnog, ukazuje na činjenicu da se sadržaj, kao deo sveta oblika - mikrokosmosa, odražava i u najjednostavnijem izrazu: u kadru. Pitanje sinteze je pitanje jedinstva različitosti i najviše dolazi do izraza u režiji. Pitanje forma-sadržaj, pitanje je ođnosa scenario-režija. O tim odnosima, mislim da je Godar (Jean-Luc Godard) dao najbolju formulaciju:

54