RTV Teorija i praksa

znanja stečena istraživanjem mogu da pomognu boljoj proizvodnji. Za večinu urednika istraživanje je samo ime koje zaslužuje poštovanje ali je ujedno i dosadno. Na istraživanje se ne gleda kao na osetljiv instmment koji sve beleži i koji se po kvalitetu i tipu razlikuje isto toliko koliko i televizijski programi od kviza do drame. Najzad, televizija ne može sama sve da uradi, Roditelji, a pre svega učitelji, moraju pomoći da se izgradi ukus kod dece. Mnogi nastavnici, bar u mojoj zemlji, ponašaju se kao nojevi. Ne upučujući decu na programe televizije oni se nadaju da če umanjiti njen uticaj. Ovo je naravno najgori put u konkretnoj situaciji. Umesto toga, nastavnik treba da uputi decu na dobre programe, na prirner na one u kojima se pojavljuju eminentni naučnici, umetnici itd. ili na neka važnija dramska ostvarenja. Potrebno je, zatim, da predvidi vreme za razgovor o onome što su deca videla. Nastavnici treba da teže da kod dece razviju zapažanje i ukus. Mlađu decu treba kroz razgovore, igre u razredu i drugim metodama podsticati da verbalizuju svoja iskustva i da se uče da posmatraju sa većim stepenom objektivnosti, kao kritičari a ne kao učesnici. Na taj način, dete se uči da razlikuje fantaziju od stvarnosti. Ne übeđuje me tvrdnja da je to neizvodljivo jer če se opteretiti ionako prenapregnuti školski rasporedi. Svakako da je ovo teško ali je i korist velika. Televizija daje široke mogučnosti učenja (nezavisno od obrazovnog i prosvetnog programa) koje škole još nisu počele da koriste. Živimo u eri televizije. Roditelji, nastavnici, urednici i reditelji i istraživači imaju svoju ulogu u ostvarivanju nade koju smo u samom početku polagali u televiziju. Ovo je zaista izuzetna prilika da se pomogne novoj generaciji da bude bolje obaveštena, da bude tolerantnija, da ima šire poglede i da se više interesuje za razne stvari nego njihovi roditelji. Prestanimo da usredsređujemo pažnju na pitanje da li je televizija štetna. Mi znamo da ona pruža mnogo onoga što je bezvredno i nepogodno. Ovo znaju i planeri programa. Oni se odriču takvih programa kada imaju bolji izbor. Na bolje alternative treba obratiti pažnju. To zahteva više novca, više vremena, više inicijative, više hrabrosti a iznad svega više vere u zdrav razum publike. To zahteva i spremnost da se ulaže u istraživanja koja se ne sastoje samo od prebrojavanja gledalaca. Potrebno je da rezultate istraživanja ne shvatimo kao ocenu kreativne sposobnosti umetnika već kao sredstvo za

137