RTV Teorija i praksa

idetifikuje sa interpretatorom i doživljava odvijanje komunikacije kao da on lično, ali mnogo upečatljivije, iznosi svoja osečanja, stavove, dileme. 5 Celokupnom, u suštini privatnom komunikacijom, koja se javno poseduje, pojedinci i grupe kao da premoščuju vremenom nastali socijalni i psihološki jaz u svakodnevnom, formalnom međusobnom komuniciranju. Kao da time ponovo zbijaju pokidane ili oslabljene socijalne veze i jačaju sopstveni društveni oslonac na rovitom egzistencijalnom tlu. Lična svest pojedinaca, naručilaca pozdravnih poruka s kojima je razgovarano o motivima tog čina, izražava se u odgovorima da oni time uveličavaju značaj događaja koji je povod za poruku, čine ga svečanijim, pridajuči mu oznake šire društvenosti. To se izražava u delu odgovora pojedinih ispitanika koji naglašavaju da žeie da poruku čuju i drugi, šira rodbina, komšije, selo, ceo grad itd. 6 Poruka, dakle, nije isključivo namenjena adresatu, primaocu, več i široj zajednici u kojoj on živi. To je od značaja ne samo za dalje međusobne odnose naručioca i primaoca pozdrava ili čestitke, več i za unapređenje njihovog ugleda i socijalnog prestiža. O tome svedoči i tendencija upučivanja večeg broja poruka od više članova primarne grupe povodom jednog istog događaja pa se dešava da po pola časa radio-programa i više bude posvečeno jednom licu. Za pojedinca i grupu to je često mera ugleda i socijalne kohezije, jer se deo značaja radija prenosi time i na njih. To su, eto, najčešće, nameravane ili prikrivene, socijalne funkcije i efekti komunikacionog čina u emisijama tipa

5 Karakterističan odgovor ispitanika: „Ova je pesma bliska njemu, njegovom a i mom životu, kao da razgovaramo, kao da mu ja pevam” ili, ~mi smo iz istog sela, želim da ga podsetim na detinjstvo, momkovanje.”

6 Navodim dva karakteristična odgovora ispitanika: a) Sredovečna, razvedena žena: „Želim da pozdravim sina koji živi kod oca i odlazi u JNA. Nisu me pozvali, hoču da javim da sam tu.” b) „Želim da pozdravim sestru, da joj čestitam rođendan. Ona već devet godina radi u inostranstvu. Hoču da saopštim da je nismo zaboravili”. 147