RTV Teorija i praksa

izražajnim sredstvima okrenutog novom materijalu, nikako nisu mogle da se pomire generacije avangardnih sineasta i filmskih eksperimentatora, duboko svesne protivurečnog spoja jedne nove izražajne tehnike (kojom se služe) i onog tradicionalnog metaforičkog sadržaja (kome i dalje služe), u okvirima novonastalog i specifičnog filmskog medija, s čijim je pronalaskom, u sistemu komunikacija, i bukvalno započeo vek u kome živimo. No, tragajući za „čistim filmom”, lišenim primesa literarnog, filmska avangarda, u nemogućnosti da prevaziđe dvopolnu prirodu izražajnosti filmskog medija, doživljavala je mnoge poraze i razočaranja, upadajući u različite praktične i teorijske ćorsokake, od pronalaska samoga filma pa sve do naših dana. A ono što je filmska avangarda godinama priželjkivala i za šta se donkihotski borila ne uspevajući nikada da ostvari svoje estetičke ideale, niti da prizna svoj poraz, u stanju su danas da postignu, gotovo bez ikakvog truda (čak i kada misle veoma konvencionalno!) poslenici mladog televizijskog medija, koristeči se novom elektronskom tehnikom koja, učestvujuči direktno u nekim autentičnim i neponovljivim zbivanjima, od sportskog prenosa, do muzičkog koncerta, apriorno menja prirodu i okvire tradicionalne audiovizuelne (filmske) izražajnosti, kao što je revolucionarno promenila i oblike samog komuniciranja! Iz takve, neliterarne i antimetaforičke suštine TV medija, teorijski gledano, proizilazi logična posledica: SVE ŠTO SE POJAVLJUJE NA TELEVIZIJI U OSNOVI JE DOKUMENTARNO, počevši od složenih dramskih sadržaja, preko novinske vesti, do propagandno-ekonomskih poruka, a sama televizija je svojevrstan dokument o svome vremenu, samo što, za razliku od filmskog dokumenta koji svoju dokumentarnost i autentičnost potvrđuje i u budučnosti, televizijski dokument se iscrpljuje trenutkom u kome nastaje, vezujući se isključivo za našu svakodnevicu. Odgovornost televizijskog reditelja pred dokumentom i njegova odgovomost pred svakodnevicom, dakle, identične su sa njegovom odgovornošću pred pravom prirodom medija. Godar je, nedavno, pokazao da različitim montažnim postupcima od istog intervjua, pravljenog filmskom tehnikom, mada za potrebe televizije, mogu da se sugerišu sasvim različite poruke - što je sasvim prirodno, jer filmski shvaćen montažni postupak, koji je metaforičan, pa takvu manipulaciju dozvoljava, spontano dolazi u sukob sa suštinskom nemetaforičnošću televizijskog prizora čija je montaža takođe

20