RTV Teorija i praksa

Ovo je od najvećeg značaja za umetnost, a posebno za dramsku umetnost. Dramski pisac u mirnodopskom periodu života ima u priličnoj meri raščiščen teren (od zabrana, predrasuda i navika) i iskristaiisane pojmove koji su doprli i do najzaostalijih slojeva društva i on može - upravo je to njegov zadatak - da ide dalje u otkrivanju i obelodanjivanju te Ijudske suštine i čoveka kao „neizmenjive pojave u kosmosu”. On nije prvi, čitava znana prošlost Ijudskog rcda je puna tih gotovo samoubilačkih nastojanja najbriljantnijih umova da objasne „neizmenjivog čoveka” i da ga učine bližim njegovoj sopstvenoj „crnoj slici” - i ne samo bližim več i prisnijim - i večna dužnost pisca je i u tome da upozna ta nastojanja iz bliže i dalje prošlosti, da bi nam mogao u današnjim okolnostima na njih ukazati i učiniti da čovek bolje razume samoga sebe; odnosno da što više otklanja onu Ijudsku potrebu (istovremenu sa suprotnom potrebom) da kroz svakodnevnu politiku te iste Ijudske osobine potiskuje, prikriva, previđa ili njima manipuliše. Humanizam je težnja za potpunom istinom o čoveku, ali ne da bi se ukinula politika već da bi se sprečilo njeno kanonizovanje. Jer ukidanje politike dovodi u pitanje svrhu i smisao humanizma, U čoveku samome, humanistička potreba istine i oslobođenja čoveka vodi tešku i neprekidnu borbu sa političkom potrebom čoveka da dostignute nivoe života učvrščuje. I ovde leži klica antagonizma između dvostruke prirode čoveka, odnosno između umetnika i političara u njemu. Ali mirnodopski period života ih približava, jer se i jedno i drugo biče smatraju zaslužnim za taj period.

111