RTV Teorija i praksa

vrednostima samostalno izražavanje postoji samo u razmeni, jer se samo onaj rad koji ima svoju samostalnu vrednosnu egzistenciju može zamenjivati za druge radove. Očigledno je da je reč o „razmenskoj vrednosti” (Marks), odnosno o ceni proizvodnje. A kao što je poznato, cena proizvodnje sadrži cenu koštanja uvećanu za prosečnu stopu akumulacije i fondova (u sistemu dohotka). Dakle, sadrži proširenu reprodukciju. Sa takvom cenom, koja je novčani izraz razmenske vrednosti, stiče se ukupni prihod a iz njega dohodak kao bitno obeležje ekonomske individualnosti osnovne organizacije. Steči dohoda, međutim, znači stvoriti novu vrednost, ali samo onu koja je društveno priznata - bilo da je to u okviru radne organizacije ili na tržištu. Jer cene, interne ili eksterne, moraju sadržavati tržišnu valorizaciju. Naime, radovi u RTB ne mogu se procenjivati proizvoljno, voluntaristički, bez društvenog priznavanja ukupnog rada, posebno Radija, posebno Televizije. To se postiže prodajom emitovanog programa kao posebnih upotrebnih vrednosti koje se plaćaju kao trajanje i kao kompozicija. Jer, naši kupci kupuju ukupne komponovane programske strukture kao mogućnost siobodnog izbora naših ponuda njihovim „potrebama duha” (Marks). Može se reći da se i pojedina emisija u razmeni može samostalno izraziti kao vrednost: drama, film, muzika. To je tačno, ali drama, kao i bilo koja druga emisija, je rezultat zajedničkog rada od scenarija do magnetne ili filmske trake u jedinstvenom procesu rada, a taj rad mora biti i dohodovno i organizaciono udružen. „Tehničko-tehnološko jedinstvo procesa rada - kako je rečeno na Susretu u Kragujevcu - je preduslov da se proizvod zajedničkog rada radnika udruženih u osnovnoj organizaciji javi u robnom prometu. Bez obzira na namenu, tj. da li zadovoljava potrebe reprodukcione ili finalne potrošnje, on mora biti ekonomski valorizovan putem razmene unutar složenije i šire asocijacije udruženog rada u koju ulaze osnovne organizacije ili putem tržišta... Samo pod uslovom društvene valorizacije proizvoda rada određena tehničkotehnološki jedinstvena celina postaje ekonomski zaokružena celina u kojoj se formira dohodak i na osnovu čega su onda njeni rezultati proizvodnje precizno razgraničeni od rezultata proizvodnje ostalih sa kojima se dalje povezuje i sarađuje”. (Ekonomska politika, br. 1299).

15