RTV Teorija i praksa

Bert Breht

RADIO KAO SREDSTVO KOMUNIKACIJE

govor o funkciji radija 1932.

Naš društveni poredak koji je anarhičan, ukoliko uopšte možemo zamisliti anarhiju njegovih odredbi, tj. mehaničku i nesuvislu zbrku zapravo več visoko organizovanih kompleksa javnog života, naš u tom smislu anarhičan društveni poređak omogućava izume i njihovo usavršavanje, izume koji tek moraju da osvoje tržište, koji tek moraju da opravdaju svoje postojanje, ukratko, izume koje niko nije naručio. Tako je bilo moguće da tehnika dostigne toliki nivo da proizvede radio u vrijeme kada društvo još nije bilo spremno da ga prihvati. Nije javnost bila ta koja je očekivala radio, već je radio čekao javnost, ili da još detaljnije okarakterišemo situaciju radija: nije sirovina na osnovu javnih potreba čekala metode proizvodnje, več su se proizvodne metode sa strepnjom ogledale za sirovinom. Odjednom se ukazala mogučnost da se svima sve kaže, ali ako čovjek malo razmisli, i nije bilo šta da se kaže. A ko su bili ti svi? U početku se pribjegavalo tome da se jednostavno ne razmišlja. Osluškivalo se gdje je ko kome što rekao; pokušavalo se nametnuti samo kao konkurencija i bilo šta saopštiti bilo korae. Tako je radio u svojoj prvoj fazi imao funkciju zamjenika. Zamjenika pozorišta, opere, koncerta, predavanja, kafanske muzike, lokalnog dijela štampe i sl. Od samog početka rađio je imitirao sve postojeće institucije koje su bile u nekoj vezi sa širenjem govora i pjesme: nastupila je zaglušujuća akustička zbrka u gradnji kule babilonske. U toj prodavnici zvuka se moglo učiti o

uzgajanju pilića, i to na engleskom uz horsko pjevanje hodočasnika, a lekcija je bila jeftina kao voda iz gradskog vodovoda. Bilo je to zlatno doba mladosti našeg pacijenta. Ne znam da li je ono već završeno, ali ako jeste, onda če i ovaj mladič, koji da bi se rodio nije morao da pruži nikakve dokaze o svojim sposobnostima, ipak morati bar naknadno da potraži neki životni cilj. Tako se i čovjek tek u zrelijim godinama, kad izgubi svoju nevinost, pita zašto ustvari živi. Što se tiče životnog cilja radija, оп se po mom mišljenju ne može sastojati jedino u tome da uljepšava javni život Ne samo da se on pokazao kao malo podoban za to, več i naš javni život pokazuje, na žalost, veoma malo podobnosti da se uljepša. Nemam ništa protiv toga da se prijemnici sada ugrađuju i u zatvore i javne prostorije gdje se u hladnim danima okupljaju nezaposleni (sigurno čete pomisliti da bi se ovim na jeftin način mogao produžiti vijek ovih institucija), ali ne može se osnovni zadatak radija sastojati u tome da postavlja prijemnike i pod lukove mostova, iako je to veoma otmjen gest, da se i oni koji ovdje žele da provode svoje noči opskrbe bar minimalnim, naime izvedbom „pjevanja raajstora pjevača”. Ovdje je potreban takt. Radio, po mom mišljenju, više ne zadovoljava ni kao raetod da se domu vrati prijatnost a da se porodični život ponovo omogući, pri čemu mirne đuše može ostati sporno da li je ono što on ne može da postigne uopšte i poželjno. Ali bez obzira na njegovu spornu funkciju (ko mnogo obečava, nikoga ne zadovoljava), radio ima samo jednu

114