RTV Teorija i praksa

stranu, a trebalo bi da ima barem dvije. On je običan aparat reprodukcije, on samo saopštava. A sada, kako bih djelovao u pozitivnom smislu, tj. da pokrenem ono sto je na radiju pozitivno, evo jednog prijedloga za promjenu njegove funkcije: radio kao sredstvo distribucije valja preobraziti u sredstvo komunikacije. On bi bio najveličanstvenije sredstvo komunikadje javnog života, ogroman sistem kanala, tj. on bi to bio kada bi umio ne samo da emituje več i da prima, kada bi mogao slušaoca navesti ne samo da sluša več i da govori, kada bi mogao da ga ne izoluje več da ga dovede u određeni odnos prema sebi. Prema tome, radio bi morao da izađe iz okvira pukog emitovanja i da slušaoca pretvori u odašiljača poruke. Zato su sva nastojanja radija da javnim stvarima da zaista karakter javnosti apsolutno pozitivna. Djelatnost radija potrebna je našoj vladi isto toliko koliko i našem pravosuđu. Tamo gdje se vlada ili sudstvo protive takvoj djelatnosti radija, riječ je o njihovom strahu i njihovoj podobnosti samo za vrijeme koje daleko zaostaje za pronalaskom radija, ako ne i za pronalaskom baruta, Veoma mi je malo poznato kako se npr. obavljaju dužnosti kancelara Rajha, stvar je radija da me o tome obavijesti, ali u dužnosti najvišeg službenika spađa i to da putem radija naciju redovno obavještava o svojoj djelatnosti i opravdanosti te djelatnosti. Zadatak radija ne iscrpljuje se doduše pukim širenjem tih izvještaja. On osim toga mora organizovati zahtjeve za izvještajima, to jest, on izvještaje onih koji vladaju mora pretvoriti u odgovore na pitanja onih potčinjenih. Radio mora omogućiti ovu razmjenu. Sarao on može da organizuje velike razgovore između trgovine i potrošača o normiranju predmeta svakodnevne potrošnje, debate o povišenju cijena hijeba, polemike unutar komuna. Ukoliko vi to smatrate utopijom, molim vas da o tome razmislite, zašto je to utopija.

Ма šta radio poduzimao, on se mora potruditi da se suprotstavi onoj neefikasnosti koja gotovo sve naše institucije čini tako smiješnim. Mi imamo neefikasnu literaturu koja ne ide samo za tim da sama ostane bez odjeka, več se i svesrdno zalaže da svoje čitaoce ostavi bez stava, i to na taj način što sve stvari i pojave prikazuje bez njihovih posljedica. Imamo neefikasne obrazovne institucije, koje bojažljivo idu za tim da posreduju obrazovanje koje ostaje bez ikakvih posljedica, a ono ni samo nije ničija posljeđica. Sve naše institucije koje formiraju ideologiju vide svoj glavni zadatak u nastojanju da uloga ideologije ostane neefikasna, a to u skladu s takvim poimanjem kulture po kojem je njen razvoj več završen i po kojem kulturi više nisu potrebna dalja kreativna nastojanja. Ovdje ne treba ispitivati u čijem interesu ove institucije treba da ostanu neefikasne, ali kada se tehnički izum, po svojoj prirodi toliko pogodan za odlučujuće društvene funkcije nađe u okviru tako kukavičkih nastojanja da se putem što je moguče bezopasnijih razgovora ostane u okvirima neefikasnosti, onda se neminovno nameče pitanje, zar nema baš nikakve mogučnosti da se snage koje isključuju preduhitre organizadjom isključenih. Svaki najmanji prodor na ovoj liniji morao bi prirodno smjesta imati uspjeha, koji daleko prevazilazi uspjeh svake priredbe kulinarskog karaktera. Svaki pothvat s jasnom posljedicom, dakle, svaka kampanja koja zaista zadire u stvarnost i čiji je cilj promjena stvarnosti, pa bilo to i u pogledu najbeznačajnijih stvari, kao što je npr. raspodjela javnih građevina, osigurao bi radiju jedan drugi, neuporedivo dublji efekat i sasvim drugačiji đruštveni značaj, nego što mu to daje njegova sadašnja čisto đekorativna funkcija, Što se tiče tehnike takvih pothvata, koju još valja usavršiti, ona je orijentisana na osnovni zadatak koji se sastoji u tome da publika ne bude samo ta koju treba podučavati, več da i ona mora da podučava.

115