RTV Teorija i praksa

Formalni zadatak radija je da ovim poučnim pothvatima da interesantni karakter, dakle, da interese učini interesantnim. Jedan dio toga, pogotovo dio namijenjen omladini, radio čak može đa oblikuje na umjetnički način. To nastojanje radija da poučno oblikuje na umjetnički način, išlo bi u prilog stremljenjima modernih umjetnosti, koje žele da umjetnosti dadu poučni karakter. (...) Namjerno se ograničavam na razmatranje onog principijelnog, pošto zbrka na estetskom planu nije uzrok besprimjerne zbrke na planu principijelne funkcije, već je samo njena posljedica. Zabluda o pravoj funkciji radija - za neke veoraa korisna zabluda - ne može se ukloniti estetskom spoznajom. Mogao bih vam reči da bi primjena teoretskih saznanja na području moderne dramatike, tj. dramatike epskog pozorišta, mogla na pođručju radija uroditi izvanredno plodnim rezultatima. Nema ništa što je nepogodnije od stare opere koja se sva svodi na izazivanje stanja opčinjenosti, jer ona na prijemniku pogađa pojedinca, a među svim alkoholičarskim ekscesima ništa nije opasnije od pijanstva u potaji. 1 stara draraa šekspirovskog tipa gotovo je neupotrebljiva za radio, jer prijemnikom se pojedinac, a ne svjetina, navodi da investira osjećaje, sažaljenje i nade u intrigu čiji je jedini cilj da dramskom umetniku pruži priliku da se izrazi. Dramatika epskog pozorišta sa svojim principom podjele komada na više nuraera, s razdvajanjera elemenata, dakle, slike od riječi, a riječi od muzike, te posebno s njenim poučnim stavom, imala bi za radio niz praktičnih podsticaja. Njena isključivo estetska primjena, međutim, dovela bi samo do nove mode, a nama je dosta i stare! Kada bi se pozorište sasvim posvetilo epskoj dramatici, pedagoškodokumentarnom prikazivanju, radio bi

mogao vršiti sasvim novi oblik propagande za pozorište, naime pravu informaciju, informaciju koja je neophodna. Takva vrsta komentara usko povezana s pozorištem, punovažna ravnopravna nadopuna samoj drami, mogla bi razviti sasvim nove oblike i tako dalje. Mogla bi se organizovati i direktna saradnja između pozorišnih i radiofonskih priredbi. Radio bi za pozorište mogao emitovati horove kao što bi i na osnovu kolektivnih izvođenja poučnih komada („Lehrstiicke”), a što bi ličilo na neku vrstu mitinga, mogao obavještavati javnost o opredjeljenjima i produkciji publike i tako dalje. To ~i tako dalje” ne obrazlažem do kraja, namjerno ne govorim o mogućnostima da se opera odvoji od đrame, a obje od radio-komada ili o mogućnosti rješavanja sličnih estetskih pitanja, iako znam da to možda od mene očekujete, pošto namjeravate da putem vašeg-.aparata prodajete umjetnost Ali, da bi se mogla prodavati, umjetnost se danas tek mora naći na tržištu. A ja sam radije hteo da vam ništa ne prodajem, već samo da formulišem principijelni prijedlog da se radio pretvori u sredstvo komunikacije javnog života. To je novina, prijedlog koji se čini utopijom i koji ja sam označavam utopijskim kad kažem: radio bi mogao, ili: pozorište bi moglo; znam da veliki instituti ne mogu sve što bi mogli, i da ne mogu sve što žele. Oni hoće da ih mi snabdjevarao, obnavljamo, da ih novinama održavamo u životu. Ni u kom slučaju, međutim, nije naš zadatak da iđeološke institute na bazi datog društvenog poretka obnovimo inovacijama, već ih moramo putem naših inovacija pokrenuti na obavljanje zadatka njihove sopstvene baze. Dakle za inovacije, protiv obnavljanja! Neprestanim, beskrajnim prijeđlozima za bolju primjenu aparata u opštem interesu moramo uzdrmati društvenu bazu ovih aparata, morarao njihovu primjenu prodiskutovati u interesu manjine.

116