RTV Teorija i praksa

se obavlja u birokratskom aparatu, jedan list, radio-stanica ili televizija organizovani su birokratski. Birokratska organizacija filtrira kreativnu ideju, stavlja je na ispit pre nego što stigne do onoga ko odlučuje: proizvođač, glavni urednik. On odlučuje u zavisnosti od anonimnih mišljenja o eventualnoj rentabilnosti predložene teme u uslovima kapitalizma, njenoj političkoj oportunosti u odnosu na državnost, zatim projekt daje tehničarima koji ga obrađuju na svoj način. U svakom sistemu stvaralačka ideja mora da prođe kroz birokratski filter. ,Kulturna moč’ autora pesme, članka, sinopsisa filma ili ideje za emisiju, vaja se između birokratske i tehničke moći. Tehnobirokratska koncentracija je univerzalna determinacija koja odmerava produkciju masovne kulture. Otuda tendencija ka anonimnosti u stvaralaštvu, ka pridavanju važnosti racionalnoj organizaciji produkcije (tehničke, komercijalne, političke) u odnosu na inventivnost ka dezintegraciji kulturne moći. Ali ta tendencija koju zahteva industrijski sistem nije u skladu sa jednim drugim zahtevom, potpuno drugačijim, koji je nastao iz same prirode kulturne konzumacije koja traži uvek individualan i nov proizvod. Industrija kulture mora, dakle, stalno da se bori sa jednom osnovnom kontradikcijom između svojih birokratizovanih, standardizovanih struktura i originalnosti (individualnost i novost) proizvoda. Čak se i njeno funkcionisanje obavlja na bazi tih antiteta; birokratija - invencija, standard individualnost”. Normalna posledica te kontradikcije dovela je do potrebe da se za sredstva masovne komunikacije angažuju talentovani umetnici koji se mogu „standardizovati” i podvesti pod norme birokratije. Ta stvaralačka inteligencija, vezana za industriju kulture visokom zaradom, smrvljena je birokratijom koja dozvoljava samo razvijanje onih talenata koji su po njenim standardima, zbog čega su njene kreativne mogućnosti nerazvijene. ~U industriji kulture” - kaže E.Morin - „uvećava se broj autora ne samo onih koji se stide svojih dela, več i onih identifikovanih sa svojim delom. Između njih je došlo do odbojnosti, Tako nestaje največe zadovoljstvo umetnika, identifikacija sa delom, tj. opravdavanje dela, zasnivanje u njemu svoje sopstvene transcendencije.” Lazarsfeld izražava isto mišljenje kada piše: „Dobro bi bilo znati, zbilja, da li su mass media oduzeli intelektualnoj i umetničkoj eliti forme umetnosti koje bi joj na drugi način mogle biti prihvatljive. To nas tera da se zamislimo nad presijom koju publika vrši nad individualnim stvaraocima

127