RTV Teorija i praksa

primoravajuči ih da se adaptiraju ukusu mase.”' 1 lako Lazarsfeld to pripisuje drugim uzrocima, rezultat ostaje isti gubljenje stvaralačke energije. Međutim, i tu se nalazimo u zatvorenom krugu, ako stvaralac odbije da učestvuje u stvaranju masovne kulture ona če ostati na niskom nivou. „Ако radio treba da igra ulogu iz prvog plana” - pi§e Čarls Spiman (Charles Spiemann) - „оп če postiči samo male uspehe ukoliko njegov trud ne podržava manjina čije će interese on jednog dana odano braniti... Jntelektualci’ i ,ozbiijne manjine’ štete radiju, a i sami sebi, time što mu samo površno prilaze.” 12 Tako stižemo do rezultata E.Morina: „Između raspuštenog onirizma i polova stereotipne standardizacije, industrija zapadne kulture razvija jedno osrednje kultumo strujanje u kome atrofiraju najinventivniji poduhvati, a afirmišu se najprimitivniji standardi”. Moglo bi se posle ovoga poverovati da umetnost, i po formama i po vrednostima, odgovara tradicionainoj kulturi dok se difuzione umetnosti, kao radio i televizija, vezuju za masovnu kulturu. To bi bila suviše brza generalizacija. „Difuzione metnosti” - piše R.Vanžerme (R.Wangermee) - „nisu po prirodi masovne umetnosti(...) one bi mogle čas da deluju kao masovne umetnosti, čas kao umetnosti visoke kulture, a da ipak ne pripadaju umetnostima.”' 3 Ako difuzione umetnosti nisu i nikad ne postanu umetnosti, umesto da je njihovo postojanje vezano za prošlost ili budučnost, koje su materijalizovane bogatstvom nekog muzeja ili avangardnim istraživanjima, one treba da žive sa isključivom brigom za sadašnjost koja je u njihovoj funkciji, to jest u pravilu širokog neposrednog uspeha. A uspeh nije vezan za formu več „imaginaciju, informaciju, zabavu koju oni pružaju” (rađio i televizija). Formalni momenti imaju čisto estetsku vrednost i mogu da budu prisutni u delu, a da ih masa ne primeti. Oni su pored svega pridodati prosvetljenoj manjini publike; „Važnost sadržine za osrednjeg potrošača u bioskopu, na radiju i televiziji, nije prepreka estetskim potencijaiima koje difuzione umetnosti mogu da sadrže.” Radio i TV mogu dakle da se predstave, zavisno od slušalaca i slučajeva, bilo kao masovne umetnosti bilo kao umetnosti visoke kulture.

n Paul F.Lazarsfeld - Robcrt K. Merton, Mass communication, popular taste, and organised social action, op cit.

12 Charles A.Spiemann, Radio, „The communication of ideas”, New York-Londres r Harper, 1948.

13 Ovaj citat jc uzet iz beiežaka Kloda Bremona (Claude Bremond) u vezi sa studijom R.Vanžermea Postoji li radio-televizijska umetnost? u.lzučavanju radio-televizije, ..Cahiers RTB" (Brisel) 1963, n 1. Beleške su bile štampane u „Communications” Seuii, 1964, n° 3.

128